Od Majke Prirode dobila je posebne upute gdje i kako rasti, kako sazrijevati i kako se razmnozavati. Kad se covjek umijesao, cijelu je prirodnu ravnotezu poremetio i jedan vrijedan dar Majke Prirode gotovo do izumiranja doveo.
Stoljecima prije nego sto su je francuski istrazivaci, sredinom 16. stoljeca, prvi puta vidjeli, divlja ili indijanska riza rasla je obilno u plitkim vodama jezera i rijeka sjeverne Minnesote, dijela Wisconsina kao i Kanade, Ontarija i Manitobe. Lokalnim indijanskim plemenima - Chippewa, odnosno Ojibwe, i Sioux, ona je doslovno zivot znacila, jer o njoj su uglavnom i ovisili u dugim i ostrim zimama tih sjevernih podrucja. Divlja riza oduvijek je bila vazan dio njihove ishrane zbog visokog sadrzaja bjelancevina, nekih vitamina i minerala.
Divlja riza zapravo i nije riza, tek njen vrlo daleki rodjak, botanicko joj je ime Zizania Aquatica. Plod te vodene trave, njena sjemenka, izuzetno je hranjivo zrno, daleko hranjivije od obicne rize, cak i od one “smedje,” nepolirane. Manoomin, kako divlju rizu zovu Indijanci plemena Ojibwe, ubire se krajem kolovoza, pocetkom rujna. To razdoblje oni i zovu Manoominikegississ, “mjesec kad se ubire zrno, mjesec u kojemu se pravi riza.” Njeno skupljanje nije nimalo lak posao. Ono je uvijek bilo rucno. Ide se u parovima, u kanuu; jedna osoba kanu motkom otiskuje plitkim vodama, druga, sa dvije posebne motke rizu skuplja tako sto jednom privlaci stabljike trave blize kanuu, a drugom po njima udara kako bi zrna pala na dno kanua. Nije lako u kanuu po cijele dane balansirati, a i ostra, tanka i duga zrna poput koplja se u vas zabadaju i mogu izazvati ozbiljne povrede ociju. Vruce je i vlazno dok traje “mjesec u kojemu se pravi riza.” Treba biti izdrzljiv i vjest da bi se na kraju dana prikupila tek mozda jedna omanja vreca manoomina.
Ali, zetva mora biti rucna. Dugotrajan je, i rucni, i proces susenja, ljustenja i ciscenja zrna. Za Ojibwe, manonim je ritual od velikog znacaja - stoljecima stara tradicija okupljanja cijele obitelji, jer u doba zetve i pripreme zrna za uporabu i skladistenje, svi sele na obale jezera ili rijeke, u manoomin kampove.
Da bi uspjevala, Zizania Aquatica mora rasti u cistim vodama i na dubini koja varira od 3 do 8 stopa, od 90 cm do malo preko dva metra, kako bi sama mogla narasti do visine od dva i pol do tri i pol metra i tako bila otporna na nevrijeme, vjetar i poplave. Pola njenog ploda uvijek zavrsava na muljevitom dnu rijeke ili jezera, ali to je nacin na koji ta jednogodisnja biljka samu sebe obnavlja.
U zivotu Ojibwe Indijanaca, prica o divljoj rizi zauzima sredisnje mjesto. Ojibwe vjeruju u prorocanstvo da je upravo njima, za naseljavanje, namijenjena bila “zemlja na cijim vodama dobro raste manoomin biljka.” Manoomin je ono sto ih na zivotu odrzava, manoomin je ono sto ima daje njihov identitet, manoomin je sveti dar prirode. Manoomin je, u novije vrijeme, postao i odraz njihove ekonomske snage. Medjutim, ugrozen je danas svaki aspekt divlje rize: njene brojne i razlicite vrste, okolis koji im treba da bi uspijevale, nacin zivota Ojibwe Indijanaca – njihov tradicionalni odlazak u manoomin kampove, svake godine, zajednicu je odrzavao i “hranio” na razne nacine.
Ali, ni ljetni ritual koji zajednicu okuplja, a niti sama riza koja raste uz rijeke i jezera, nisu mogle izbjeci ono sto zovemo “industrijalizacija.” Tijekom zadnjih sto godina, covjek je potpuno promijenio habitat manoomina. Izgradnjom nekoliko brana, umjetno je stabilizirana dubina voda, to se svidja navodnim ljubiteljima prirode – politicki mocnijim vlasnicima motornih camaca. Snazne brazde koje ostaju za njima unistavaju mlade stabljike manoomina, ispod povrsine vode. Vijci motora sijeku listice bas kad je biljka u kriticnoj fazi rasta, kad se listici pojave na povrsini vode i kad stabljika treba zapoceti svoj rast iznad nje.
Indijanska riza – njena hrskava, elegantno duga zrna, neusporedivog okusa, mozda malo poput oraha, dugo se vec smatra poslasticom u Americi. Cesto se nadje na trpezi za Dan zahvalnosti, kruna je gozbi. Vec barem sto godina, covjek sistematski unistava okolis koji pogoduje divljoj rizi. Na trzistu, pravu je indijansku rizu uvijek bilo tesko naci, a i onda po prilicno visokoj cijeni. Znanost je, u zadnjih sto godina, naravno, bitno uznapredovala i divlju rizu – pripitomila.
Od sredine 80-ih godina, divlja riza – plod genetickog inzenjeringa, uzgaj se komercijalno na rizinim poljima u Kaliforniji i u Australiji, ali i na poljima u Minnesoti, drzavi u kojoj divlja riza najvise i raste u prirodi. Ta se, medjutim, industrijski preradjuje, puno je inferiornijeg okusa i puno jeftinija i pravi je proizvod gotovo potpuno istisnula s trzista. Eh, tu se vracamo na manoomin kao odraz ekonomske moci Ojibwe Indijanaca. Zastita manoomina, i njegovog prirodnog okolisa, donijeli bi velike financijske koristi plemenu, da i ne spominjemo ulogu divlje rize, ciji habitat se rapidno smanjuje, u borbi protiv secerne bolesti od koje pate mnogi clanovi, ne samo plemena Ojibwe, vec i svih drugih indijanskih naroda. Zadnjih godina, za spas divlje rize, za njen tradicionalni uzgoj i tradicionalni nacin zetve, za spas svete indijanske imovine – manoomina, za spas jednog, tisucama godina starog, nacina zivota, bori se indijanska organizacija White Earth Land Recovery Project, sa sjedistem u Minnesoti, ciji ciljevi su vrlo dragi i bliski anti-globalistima sirom svijeta.. Dosad je malo napredovala, u borbi protiv nasilnog agrobusinessa.