Antagonizam prema Sjedinjenim Državama u svijetu danas je jači nego bilo kada u proteklih pedeset godina - tvrde mnogi analitičari. Brojne ankete, pogotovo one provedene nakon pocetka rata u Iraku, prije godinu i pol, pokazuju stalno jačanje anti-amerikanizma ne samo među neprijateljima, već i među zemljama i narodima koji su godinama bili prijatelji Sjedinjenih Država. Osim Britanije i Izraela, niti jedna druga zemlja, kako se čini, nema danas neku postojaniju pro-američku većinu.
Što potpiruje to anti-američko raspoloženje? Što je amerikanizam?
Amerika je zapravo jedina zemlja od čijeg je imena izvedena imenica koja završava na –izam. Anti-amerikanizam, kao rijec, postoji, ali jeste li ikada čuli za anti-japanizam ili anti-germanizam? Razlog ovoj pojavi jest činjenica da Amerikanci, za razliku od stanovnika drugih zemalja, zasnivaju svoj identitet ne na zajedničkoj povijesti ili nasljeđu, već na nizu ideja, kao što su sloboda, ravnopravnost, individualizam i ograničena vlada.
Kada američki čelnici obećavaju da će promicati globalno širenje slobode, oni imaju na umu upravo amerikanizam i smatraju da je svatko barem potencijalno Amerikanac – kaže Clyde Prestowitz, autor knjige "The Rogue Nation – Zemlja-otpadnica – američki unilateralizam i neuspjele dobre namjere".
"Amerikanizam je ideja da narod ima određena prava i treba imati politički sustav koji se temelji na vladavini zakona, da se vlada treba birati, te da je cilj vlade da služi narodu. To je ideja da bi svatko trebao imati priliku koristiti svoje pravo da ostvari sve što želi i može. Amerikanizam je i ideja o globalnom sustavu koji odražava demokratske namjere i stoga je to miroljubivi globalni sustav."
Nepopularnost Amerike ovih dana, međutim, nema veze s anti-amerikanizmom, već je odraz nezadovoljstva aktualnom američkom politikom, kaže Prestowitz. Popis pritužbi protiv Sjedinjenih Država je prilično poznat i počinje s novom, i kako mnogi vjeruju, unilateralnom vanjskom politikom koju je uvela administracija predsjednika Busha.
U mjesecima prije terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna 2001, Sjedinjene Države napustile su protokol iz Kyota, o globalnom zagrijavanju, sporazum o eliminiranju mina, kao i neke druge međunarodne sporazume. Nakon napada od 11. rujna, Sjedinjene Države nastavile su izbjegavati sporazume, koje smatraju štetnima za svoju slobodu jedine svjetske supersile i glavnog izvora globalne sigurnosti. Washington je odbacio ponudu NATO saveza da pomogne u invaziji Afganistana, jednostrano je odstupio od sporazuma s Rusijom o anti-balističkim raketama i aktivno se protivio osnivanju Međunarodnog kaznenog suda. Zatim je došao rat u Iraku, pokrenut bez odobrenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
No, prema riječima Richarda Prestowitza, unilateralizam je Americi zapravo svojstven: "Mislim da je vrlo važno naglasiti da mnoge stvari, kojima se strani promatrači protive, nisu nužno djelo Bushove administracije. Ni Clintonova administracija nije ratificirala protokol iz Kyota. Ni Clintonova administracija nije potpisala sporazum o osnivanju Međunarodnog kaznenog suda, niti sporazum o zabrani mina ili kontroli trgovine osobnim naoružanjem. Odbacivanje ovih sporazuma seže sve do administracije predsjednika Cartera."
Ipak, razilaženje između Sjedinjenih Država i njihovih tradicionalnih saveznika oko Iraka jače je nego obično, kaže Andrew Bacevich, direktor Centra za međunarodne odnose na Sveučilištu Bostona i autor knjige "Američki imperij". Bacevich smatra da Amerikanci obično definiraju svoje nacionalne interese na načelima koja može prihvatiti cijeli svijet, kao što je zalaganje za jake međunarodne institucije i saveze. Sada, međutim, svijet vidi Ameriku zaokupljenu vlastitom sigurnošću. "Irak je najveći izvor brige, jer rat u Iraku ukazuje da Sjedinjene Države imaju posve drugačiji pogled na ulogu sile u međunarodnim odnosima, te da će Washington primijeniti u praksi svoje stavove o ulozi sile, bez obzira na to što o tome misli ostatak svijeta."
Profesor Bacevich vjeruje da bi američki angažman u ratu globalnih posljedica, ratu koji bi mogao trajati godinama, mogao dodatno ugroziti odnose Washingtona s drugim zemljama: "Zbog toga su naši savezi pod pritiskom. Europa, Rusija i naši azijski saveznici pitaju se jesu li Sjedinjene Države, kao jedina svjetska velesila, odgovorni svjetski čelnik. Ukoliko se Sjedinjene Države ne promijene i ukoliko nastave iritirati druge velike sile na svijetu, tada će trebati vidjeti hoće li druge sile poduzeti nešto oko toga."
Međutim, profesor Bacevich dodaje da Sjedinjene Države ne mogu izbrisati činjenicu da su jedina svjetska supersila i da to sa sobom donosi određene odgovornosti.
Svijet bi bio mnogo opasniji da Sjedinjene Države nisu preuzele ulogu globalnog čelnika i glavnog organizatora akcija za kolektivno dobro, kaže Gary Schmidt, izvršni direktor Projekta za novo američko stoljeće, neprofitne znanstvene organizacije sa sjedištem u Washingtonu. "Opasnost ne leži u mogućnosti da će Sjedinjene Države u godinama koje dolaze previše koristiti silu, već da će se, osjećajući se izolirano, povući sa svjetske scene. Pomislite samo što bi se u tom slučaju dogodilo s Korejskim poluotokom, Tajvanskim tjesnacem, Perzijskim zaljevom, Kavkazom ili Afrikom."
Amerikanci ne doživljavaju svoju zemlju kao imperij, kažu analitičari, no ipak vjeruju u korištenje svoje necuvene, sile bez presedana, u ostvarivanju liberalnih temeljnih vrijednosti, koje su u dugoročnom interesu Sjedinjenih Država, ali i svijeta u cjelini. (jb)