Hadleyville... malo, prasnjavo mjesto negdje na Divljem Zapadu. Serif Will Kane, covjek od integriteta, cijenjen i postovan medju svojim sugradjanima, odlazi u mirovinu. Istoga dana treba ozeniti Amy, lijepu kvekerku. Ali, u Hadleyville stizu lose vijesti – gunslinger Frank Miller, ubojica, kojega je zakonu i privela Kaneova ruka, upravo je izisao iz zatvora. Milleru je na umu osveta. Trojica njegovih kompanjona vec su u Hadleyvilleu, Miller stize vlakom... tocno u podne.
Hoce li serif Kane (Gary Cooper), sa svojom mladom, Amy (Grace Kelly) pobjeci, odjahati u zalazak sunca, u miran, civilni zivot koji toliko prizeljkuje, ili ostati u gradu, za obracun s Millerom i njegovim ortacima? Bijeg je prva reakcija Kanea, ali nakon malo oklijevanja, bivsi se serif Hadleyvillea vraca i, na veliko iznenadjenje sugradjana i ocaj njegove Amy, odlucuje ostati, suceliti se s neprijateljima. Jer, siguran je – cijela ce zajednica cvrsto stati uz njega. Do dolaska Franka Millera ostalo je samo sat i pol vremena. Tik-tak, tik-tak......dok sat otkucava, zajednica Hadleyvillea, suceljena sa silom koja joj prijeti izvana, razjedinjuje se i raspada. Dobri gradjani Hadleyvillea, dotadasnji prijatelji serifa Kanea, nisu voljni riskirati svoje zivote, serif Kane ostaje sam, podne je sve blize - tik-tak, tik-tak...
Protjecanje stvarnog vremena, takozvana “real time” tehnika, prema kojoj filmska radnja odgovara trajanju filma, ono je sto ce vecina prvo i istaknuti kad se povede rijec o filmu High Noon, Tocno u podne, redatelja Freda Zinnemana i producenta Stanleyja Kramera, filma snimljenog 1952. godine, prema scenariju Carla Foremana, jer njihov film, iako ta tehnika nije bila potpuno nova, vjerojatno i ostaje najpoznatijim primjerom njenog koristenja; Zinnemann je znao kako napraviti dobar film, s puno efekta. Pedesetih godina, High Noon je publiku drzao, cijelih sat i pol, u stanju potpune napetosti i uzbudjenja.
Tri osnovna koncepta tog western-klasika su, naravno, hrabrost, odgovornost i zajednica. Tko je dovoljno hrabar i odvazan da se suoci sa zlom kojim gradu prijeti neumoljiva cetvorka? Ima li u zajednici ikoga tko ce stati na stranu naseg junaka?
Ta melodrama iz 50-ih gotovo je savrsena. Njena varljivo jednostavna radnja melodrame je puna isto koliko i metafora. Za mnoge, on je i bio alegorija za McCarthyjev “lov na vjestice,” jer taj clan Republikanske stranke bio je predsjedavajuci senatskog Odbora za istrazivanje antiamerickih djelatnosti, njegova antikomunisticka kampanja zestoko se okomila na kreativnu zajednicu Hollywooda, pedesetih godina. Buduci da se i scenarist filma – Carl Foreman, ubrzo po zavrsetku pisanja scenarija, nasao na “crnoj listi” Odbora, jer je odbio imenovati one medju svojim suradnicima koji su bili optuzeni ili osumnjiceni za komunisticke djelatnosti, vecina je u cetvorici revolverasa i vidjela odbor Kongresa – stizu u grad da bi unistili nevinoga, ali nitko u zajednici nema dovoljno hrabrosti da se zauzme za njega. Serif Kane stoji sam pred cetvoricom odmetnika; nitko nije stao niti na stranu holivudskih umjetnika, tijekom McCarthyjevog razdoblja. Redatelj Zinnemann i producent Kramer poricali su bilo kakvu slicnost ili povezanost s tim dogadjajima, a izmedju Kramera i Foremana zbog toga je izbio sukob zbog kojega nikad vise nece progovoriti, jedan s drugim, do kraja zivota. John Wayne, najglasniji antikomunist Hollywooda, film je, naravno, proglasio ne-americkim, “najneamerickijom stvari,” kako je rekao, “koju je vidio za cijelog svog zivota,” ali, navodno, zato sto na kraju filma Will Kane skida sa sebe znacku serifa i u prasinu je baca.
Crno-bijeli High Noon, jednostavan, zapravo, kakav jest, bez puno nijansi, vrlo je dogradiv i elastican film, moze znaciti mnoge stvari, moze znaciti sve ono sto zelimo da on znaci. Obzirom na “klimu” pocetkom pedesetih godina, kad je film radjen – antikomunisticka kampanja u Americi, rat u Koreji, lako je reci, i zakljuciti, da je High Noon pun konzervativnih, ne liberalnih, metafora i znacenja.
Filmski kriticar Washington Posta – Stephen Hunter, pisao je prosle godine da on u njemu, vise od politickoga, vidi sukob na liniji sela i grada – opaki grad narusava cistocu ruralne zajednice, donosi sa sobom svoje poroke. Revolveras Frank Miller u Hadleyville stize vlakom – nagovjestaj modernoga, a taj vlak, kad iz prerije ulazi u mali Hadleyville, iz svoje lokomotive izbacuje oblak crnog dima koji kalja ljepotu krajolika. Dim grada, kaze on, i industrije, “dim razvoja.” Misija Franka Millera je ubiti Willa Kanea i Hadleyville otvoriti za eksploataciju, na raspolaganje grada, zato je njegova mala, seoska zajednica i tako preplasena.
Za J. Hobermana, filmskog kriticara Village Voicea, High Noon je trajna politicka metafora, dramatizacija scenarija narocito popularnog kod nekih novijih americkih predsjednika. U clanku pod naslovom “It’s Always High Noon at the White House,” Hoberman podsjeca da je Zinnemannov film Dwight Eisenhower gledao, u Bijeloj kuci, tri puta, svaki put s istinskom tjeskobom i zabrinutoscu za glavnog junaka. Njegovo identificiranje sa serifom Kaneom pokazalo se, pise Hoberman, prorocanskim, jer film i nosi impresivno povijesno breme, i ne samo zato sto je sjajna ilustracija vjerovanja kauboja-glavnog zapovjednika da mu je ciniti ono sto mora ciniti, “a man’s gotta do what a man’s gotta do.” High Noon, dalje ce Hoberman, utjecao je na sve, od TV-serije Gunsmoke do spaghetti-westerna Sergia Leonea; presao granice i dalje i pojavio se na plakatu za kampanju poljske Solidarnosti, na prvim post-komunistickim izborima.
Prema dokumentima Bijele kuce, koristenima za PBS-dokumentarac “Svi predsjednicki filmovi,” Zinnemannov High Noon je najgledaniji, a nitko ga vise nije trazio i gledao od Billa Clintona. Dvadeset puta, za svoja dva mandata. “To je film o hrabrosti, unatoc izgledima da covjek moze sve izgubiti, ali on mora napraviti ono sto on misli da je pravilno napraviti,” rekao je Clinton u intervjuu Danu Ratheru, sa CBS-a, i onda dodao:”Najtoplije ga preporucujem Georgeu Bushu.” Koliko je poznato, predsjednik Bush ga je, zasada, jedanput gledao, nedugo nakon sto je izjavio “hocu Osamu bin Ladena, mrtvog ili zivog.”
Vratimo se, za kraj, filmu. Bio je samo jedan od 108 westerna snimljenih tijekom 1952. godine i postao, po misljenju poznavatelja filma – jedan od najboljih westerna svih vremena. Revitalizirao karijeru legendarne holivudske zvijezde Garyja Coopera, koji je u njemu i dao jednu od svojih najboljih uloga, predstavio blistavu ljepotu Grace Kelly, imao ogromnog uspjeha i kod kritike i kod publike, nagradjen bio sa cetiri Oscara. Njegova tema? Ona je univerzalna – usamljeni junak spasava zajednicu od zla. Je li ona vrijedna spasavanja? Odgovor scenarista Carla Foremana – ona simbolicna gesta – bila je, u ono vrijeme kritizirana i vrlo kontroverzna, kasnije je, u mnogim filmovima bila imitirana. Dramski zaplet filma High Noon nije samo onaj vanjski sukob izmedju serifa-idealista i licemjernih gradjana. Postoji i onaj unutrasnji, u Kaneu, koji i nije bas tako savrsena licnost, nije tako cista junacina, nije bas tako macho, koleba se, u pocetku – s jedne strane, dobri i sretni izgledi za vlastitu buducnost, s druge – sigurna smrt. Will Kane, medjutim, zna, da ako pobjegne od ubojica, njegova savjest nikad nece biti cista!
Stogod znacio da znacio, High Noon je klasik westerna, jedan od najboljih filmova tog zanra, jedan od najutjecajnijih filmova svih vremena, s dobrima i losima, u nadnaravnoj velicini, vecima i od zivota.
