Linkovi

Ratovanje u zamjenu za fakultetsku stipendiju? (5/9/03) - 2003-09-04


Glavnina borbi u operaciji "Iračka sloboda" možda je okončana no američki vojnici i dalje pogibaju od neprijateljske vatre. U takvoj atmosferi nameće se pitanje kako mladi gledaju na dva aspekta vojne službe: mogućnost upućivanja u rat, s jedne strane, te na financijsku pomoć oružanih snaga za vojnikovo školovanje nakon službe, kao i profesionalno uvježbavanje, s druge. Razgovarali smo o tome s mladima na jednom košarkaškom igralištu u Somervilleu u Massachusettsu.

Na košarkaškom igralištu okupilo se nekoliko mladića. Među njima ima onih koji djeluju kao neko koga bi američka vojska voljela unovačiti. Steve Sylestin je s Haitija. Ivan Tavares je sa Zelenortskih otoka odakle je došao u Sjedinjene Države kad je imao tri godine. Otac Tommya Medierosa je Portugalac, majka Irkinja. Roditelji Josea Loreta su sa Haitija i iz Irske.

Ovo je zajednica u kojoj su useljenici u većini. Sa stopom nezaposlenosti od oko pet posto, ovaj radnički grad pravo je mjesto za vojne regrutere. Sedamnaestogodišnji Tommy nam kaže: "Oni razgovaraju s nama, ali nas izravno ne nagovaraju da se priključimo vojsci. Bili su ovdje baš prošlog tjedna. Postavili su stol s raznim tiskanim materijalima, pričali su nam o ratu. Ja obično prođem pored njih i ne zastajkujem."

Roditelji 14-godišnjeg Josea obavljaju ne jedan, već dva posla kako bi sastavili kraj s krajem. Jose vidi nekoliko dobrih stvari u prijavljivanju u vojnu službu - jedna od njih je dobijanje novčane pomoći za školovanje na fakultetu, nakon obavljene vojne službe, ili pak tijekom nje - u rezervnom sastavu. Uz hranu i smještaj ne bi škodilo ni nešto gotovine sa strane, kaže Jose, a na upit s kolikom bi tjednom plaćom bio zadovoljan odgovara: 200 dolara.

Steve i Ivan, najstariji srednjoškolci u ovoj skupini ne slažu se s Joseom. Ivan kaže da bi vojnička plaća trebala biti veća zbog toga što se u vojsci riskira život. On navodi svotu od tisuću dolara tjedno. On misli da vojska daje stipendije od 50 tisuća dolara za školarinu. U stvarnosti, međutim, radi se o znantno manjoj svoti. Američke oružane snage spremne su ponuditi do 20 tisuća dolara, zdravstveno osiguranje, a možda i laptop kompjutor.

Za djecu radnika, koji su puni ambicija, ali nemaju novac za studij, ta je svota veoma privlačna. Ivan ipak kaže da se njemu ne ide u vojsku: "Možete poginuti. Većina ljudi se priključuje vojsci ne misleći da će ići u rat. Oni vjeruju da će novac koji je u pitanju dobiti tek tako. Većina onih koji su se prijavili bili su uplašeni kad su ih počeli razmještati jer nisu znali u što su se uvukli. Među njima je i jedan moj rođak koji se sada nalazi negdje u okolici Bagdada."

Neki od mladića s kojima smo razgovarali imaju dvojbi oko motiva za rat u Iraku. Jose kaže da ne voli predsjednika Busha, ali je svejedno spreman prijaviti se u vojsku kako bi dobio novac za školovanje. Tommy se, pak, slaže s predsjednikovom politikom, ali ne želi u vojsku. Kako kaže: “Nikad ne bih mogao povući obarač i ubiti nekoga.”

Vojni dužnosnici ističu da od početka rata u Iraku nije pokazano veće zanimanje za vojnu službu. Ako su mladići s kojima smo razgovarali nekakav pokazatelj onda će se vojni regruteri morati dobro pomučiti kako bi uvjerili Amerikance da su oružane snage prva stepenica k njihovoj boljoj budućnosti.

XS
SM
MD
LG