Američki su mediji, u svojim prvima izvješćima o iračkom ratu, uglavnom isticali tehnološku premoć američkih i britanskih snaga nad iračkima. Deset dana nakon početka rata, ton se njihovih izvješća promijenio. Dotadašnja su govorila o brzoj i relativno lakoj pobjedi koalicijskih snaga; sada, isti mediji izvještavaju da bi rat mogao potrajati nešto duže.
Dvadesetog ožujka, dan nakon što je počelo bombardiranje Bagdada, Washington Post je objavio članak pod naslovom “Kad neprijatelj borbom ne uzvraća.” Na fotografiji koja je pratila taj tekst – američki marinac u ulozi iračkog zarobljenika dok drugi iz njegove postrojbe uvježbavaju što činiti i kako postupati s iračkim vojnicima koji se predaju. Deset dana kasnije, novinska i televizijska izvješća upozoravaju da bi rat mogao potrajati do kolovoza, da bi mogao biti krvaviji i skuplji od onih prvih očekivanja. Mnogi pitaju - kako se i zašto, ton izvješća, za tako kratko vrijeme, tako dramatično promijenio?
Odražavanje stajališta američke administracije
Marvin Kalb, iz Centra za tisak, politiku i javnu politiku pri harvardskom sveučilištu, kaže da medijska izvješća odražavaju službena gledišta američke vlade. Kad je administracija predsjednika Busha promijenila ton, promijenili su ga i američki mediji.
"Ton se definitivno promijenio u jednom specifičnom smislu – na samom početku rata, mediji su, odražavajuci opće gledište vlade, nagovještavali da će rat biti brz i bez prolijevanja krvi, da će to biti rat kao i svi noviji američki ratovi. To se nije pokazalo točnim. Na kraju prvog tjedna, izvješća američkih medija počela su odražavati ono što se čulo u riječima dužnosnika – da bi rat mogao i duže potrajati i više koštati.”
I Pentagon i mediji bili su zatečeni iračkim otporom, kaže Marvin Kalb. Prema riječima jednog generala, Iračani se “žestoko” opiru. Kad je iz riječi vladinih dužnosnika postalo jasno da rat neće biti laka, jednostrana igra, to se gledište počelo odražavati i u američkim medijima. Promjena tona i u Bijeloj kući i u Pentagonu navela je neke da pitaju je li administracija predsjednika Busha američku javnost zavarala glede opasnosti iračkog rata.
Administracija iskrena po pitanju ratnih opasnosti
Clifford May, bivši novinar New York Timesa, sada predsjednik Zaklade za obranu demokracija, za Bushovu administraciju kaže da je bila iskrena po pitanju cijene rata.
"Toliko puta je već rečeno – plan bitke nikad ne nadživi kontakt s neprijateljem. Prvih se dana činilo da će ovo biti izuzetak, da je plan bitke tako jasan, a tehnološka prednost tako očita, da će sve teći glatko i po planu. Plan, smatram, postoji. On će biti i sproveden i ostvaren. Ali rat je rat. I bit će težak i bit će krvav i odnijet ce žrtve, to je ono što, sada, svima jasno postaje.”
Prilagodjavanjem američkog ratnog plana realnostima iračkoga rata i novinari počinju postavljati sve više pitanja. Joe Conason vodi dnevnu kolumnu za Salon.com, piše i za tjednik New York Observer. S odstupanjem Bushove administracije od početnih izjava o brzoj pobjedi, Joe Conason očekuje i nešto agresivnija medijska izvješća.
"Mislim da će ona biti prodornija, da će biti kritičkija, više skepsom prožeta. To se moglo čuti i na tiskovnim konferencijama posljednjih par dana – postavljana su oštrija pitanja o broju žrtava, o planovima, o otporu iračkih vojnika i svih drugih koji tamo uzvraćaju napadima. Neko vrijeme, izvješća su odisala prekomjernim samopouzdanjem; sada njima prevladava istinska zabrinutost da bi cijena rata mogla biti puno veća od one koja se na početku očekivala.”
Uravnotežena izvješća s bojišta
Oni koji se protive iračkom ratu željni su oštrijih pitanja novinara, ali mnogi se pitaju mogu li novinari “udomljeni” pri koalicijskim snagama davati objektivna izvješća. Jack Shafer, koji za Salon.com piše dnevnu kolumnu “Press Box,” kaže da će svaki novinar “udomljen” kod odredjene postrojbe o njoj, njenim vojnicima, pisati s puno poštovanja i divljenja.
"Rekao bih da bez obzira o kojim se novinarima radilo – američkima pri američkim postrojbama ili evropskim novinarima ili onima iz jugoistočne Azije, svi će oni automatski razviti afiniteta za one koji svojim životima i njegov štite.”
Uz njihova pozitivna i vojnicima koji ih čuvaju naklonjena izvješća, za američke medije javljaju i novinari koji ni kod koga nisu “udomljeni.” New York Times i Washington Post imaju svoje izvjestitelje u Bagdadu, ima ih i National Public Radio. Clifford May iz Zaklade za obranu demokracija kaže da su zahvaljujući njima ratna izvještavanja uravnotežena.
"Mislim da je “udomaljavanje” novinara zanimljiv eksperiment, uopće ne mislim da je loš. Mislim da nekima od tih novinara dopušta da situaciju dožive iz perspektive koja je ista ili slična onoj vojnika. A tu su i novinari “udomljeni” pri zapovjednim točkama i oni pri Pentagonu. Mogu se novinari, od onih kojima su dodjeljeni i odvajati ako žele, ali to je vrlo opasno u ovom sukobu. Stoga mislim da “udomljavanje” nije loša ideja, mislim da otvara još jednu perspektivu, dobru, po mojem mišljenju.”
Osim što izvjestiteljima, na taj način, omogućava širi, veći pristup vojnicima i bojišnicama, Pentagon i televizijskim izvjestiteljima pruža mogućnost da u svijet salju snimke sa samih poprista, iz bitaka. Televizijska publika diljem svijeta prikovana je uz televizijske ekrane s kojih i borbe u Iraku i bombardiranje Bagdada prati “uživo.” To je i razlika izmedju izvještavanja o ovom i o prošlim sukobima. U svemu je drugome, kaže Jack Shafer, puno toga sličnoga.
"Posljednje tri američke intervencije, one na Kosovu, u Afganistanu i ova, sada, u Iraku, praćene su, u prvoj fazi, riječima “lako ćemo, brzo ćemo, američka zračna sila dominira.” Tu su istinu praktički svi odmah prigrlili i mediji i oni u Pentagonu i oni u politici. U drugoj fazi, pojavile bi se druge riječi – 'hej, možda i nije tako lako kako smo mislili ili Amerika je zaglibila, bombardiranje ne funkcionira'. I u svima se tada radja sumnja prema vojnim stratezima. U trećoj fazi, obično, oni koje napadamo i bombardiramo odjednom prerastaju u prave vojne genije čije smo sposobnosti i nekonvencionalne vojne taktike mi potcijenili i onda se čuju komentari poput “Bože, ovo sve opet na Vijetnam liči.”
Prema mišljenju Jacka Shafera, američki su mediji trenutno u toj trećoj fazi, ali ući će oni i u četvrtu, kaže on. Intervencije na Kosovu i u Afganistanu bile su uspješne za Sjedinjene Drzave. U četvrtoj će fazi, kaže Shafer, izvješća odražavati ono što se zbiva na bojištima, a tada će mediji drugu pjesmu pjevati.
Zahvaljujući tehnološkim blagodatima, od Interneta do videofona, Amerika i ostatak svijeta mogu rat pratiti izbliza. Ali, kao i uvijek, rat je taj, a ne novinari, koji će diktirati izvješća. Izvjestitelji će ostati, manje ili više, samo talentirani promatrači.
