Winston Churchill je rekao: Zalosna je zemlja koja nema junaka; jos zalosnija ona koja svoje – zaboravlja!
Od pocetka rata u Iraku, mjesta od Mainea do Floride, Washingtona do Kalifornije, podrsku svojim junacima – vojnicima, clanovima oruzanih snaga Sjedinjenih Americkih Drzava, sada negdje u Iraku i u podrucju Perzijskog zaljeva, pokazuje i izrazava onim, dobro poznatim vec, zutim vrpcama. U prilogu za MADE IN USA – mala povijest te americke tradicije.
Kad Amerikanci zele da im se njihovi mili i dragi kucama vrate sigurno, zivi i zdravi, zute vrpce – yellow ribbons – privezuju na grane drveca ili ograde ispred svoje kuce, na telefonske stupove i stupove rasvjete duz njihove ulice ili ceste. Ili ih, u minijaturnim verzijama, nose na reverima svojih kaputa, u znak podrske svojim vojnicima.
Istina, u svakoj je kulturi, gotovo, ili drustvu u povijesti poznat koncept vrpce, u bilo kojoj boji. Bilo u znak zalosti ili kao izraz solidarnosti, pripadanja nekom savezu ili kampanji.
U Americi, nije bilo neobicno vidjeti, na zeni, vrpcu upletenu u njenoj kosi, ni za rata za nezavisnost protiv britanske krune ni za rata 1812, izazvanog pomorskim suparnistvom s Britanijom, ni za americkog gradjanskog rata. Vrpca u kosi znacila je – vjerno cekam svojeg vojnika ili mornara da se iz bitke vrati doma.
Do gradjanskog rata, boja vrpce bila je uglavnom pukovska boja. Najcesce, ipak, ona koja se pri ruci nasla. Buduci da tradicija zute vrpce svoje korijene ima i u americkoj popularnoj kulturi i u americkoj folk-tradiciji, postoji, naravno, vise verzija njenog nastanka. Bas zutu su vrpcu, prema jednoj, prve pocele nositi djevojke i supruge vojnika Sjevera, za americkog gradjanskog rata, jer i oni su, vojnici, kao dio uniforme, oko vrata nosili zute marame. Ta je praksa bila prenesena i na filmsko platno, 1949, filmom Johna Forda – She Wore a Yellow Ribbon, Nosila je zutu vrpcu, prema istoimenoj baladi iz vremena gradjanskog rata.
Tradicija iza danasnjeg vezivanja zute vrpce, novijeg je datuma. Godine 1971, kolumnist lista New York Post – Pete Hamill, prenio je pricu koju je od jednog starijeg covjeka negdje cuo. O jednome koji se kuci iz zatvora vracao. Buduci da je tri duge godine u njemu proveo, svojoj je supruzi, u mjestu Brunswick, u drzavi Georgia, pisao: "Ako me jos uvijek zelis, nakon ovih godina, zavezi zutu maramicu na hrastu u sredini grada. I ja cu sici s autobusa. Ako maramicu ne vidim, produzit cu dalje, do Floride". Kad je autobus stigao u Brunswick, covjek je od straha zbog onoga sto bi mogao vidjeti, rukama pokrio oci.
Ali i vozac autobusa i svi njegovi putnici znali su za pismo supruzi. Kao sto su svi imali prilike vidjeti, na hrastu, u sredistu grada, nije bila jedna zuta maramica nego deseci njih, zavezanih oko grana drveta. I razdragano su svi uglas povikali, jer zena je zeljno cekala povratak svoga muza.
Ono sto su svi putnici autobusa tada odmah znali, mi ostali saznali smo kasnije, 1973, kad je skladbu Irwina Levinea i Russella Browna – Tie the Yellow Ribbon Round the Old Oak Tree, inspiriranu onom pricom Petea Hamilla i, naravno, svim onim zutim maramicama na hrastu Brunswicka, snimio Tony Orlando & Dawn. Bila je hit godinama.
Zuta boja je, kazu, znak kukavicluka. Zasto je otada prihvacena kao popularni simbol podrske americke javnosti njenim vojnicima, to nitko ne zna. Ali dobro je poznato da je ona svoje stalno i duboko mjesto nasla u kolektivnoj svijesti zemlje 1979. i 1980. godine, za vrijeme iranske krize s taocima. Svi su tada vezivali zute vrpce u znak solidarnosti s njima i njihovim obiteljima. Cetristocetrdeset i cetiri dana tada se cekalo na povratak 52 taoca. Kao simbol odanosti njima i ona je Orlandova pjesma odjekivala s radija.
Kao simbol, zutu su vrpcu tada preuzele i razne organizacije za zastitu ljudskih prava, mnoge druge koje pruzaju podrsku americkim snagama kao i one koje su aktivne na pronalazenju ratnih zarobljenika i onih koji se vode kao nestali u ratovima. Dvije zadnje, sluzbeno jos koriste i crvenu vrpcu, zavezanu oko vaze s jednom crvenom ruzom. No, kako su crvenu, u medjuvremenu, “prisvojili” i aktivisti za borbu protiv AIDS-a, zuta je vrpca svima postala simbol podrske americkim vojnicima i vezana ostaje sve dok se “momci i djevojke kucama ne vrate.”
Kao za Zaljevskog rata, 1991. Kao za ovoga, sada, u Iraku. Od istocne do zapadne obale, na granama drveca, na ogradama, na ulicnim svjetiljkama, na telefonskim stupovima, poput onih uz cijelu duzinu legendarne Maticne ceste, 66-ice, u velikim i malim mjestima Amerike, od Olympije, u drzavi Washington do mjesta Palestine, u drzavi West Virginia, gdje obitelj i prijatelji zeljno ocekuju povratak redovkinje Jessice Lynch, spasene iz ratnog zarobljenistva prije nekoliko dana. Zuta vrpca i jest znak odanosti obitelji, prijateljima i voljenima, narocito onim muskarcima i zenama koji su od svojih domova udaljeni dugo vremena i pod teskim okolnostima. Zatvora ili – rata.