Gotovo točno 17 godina nakon pogibije sedmoro astronauta u eksploziji raketoplana Challenger, tragedija je ponovno zadesila američku agenciju za istraživanje svemira NASA-u. Još sedmero astronauta je poginulo u katastrofi Columbije i hladno, službeno naličje NASA-e danas izgleda humano u svojem izljevu boli zbog nesreće.
Tri, dva, jedan….Raketni motori su se upalili i raketoplan Columbija polijeće u misiju tijekom koje će biti izveden velik broj pokusa u svemiru.
Tim riječima popraćeno je lansiranje Columbije 16. siječnja. Uzbuđenje koje se moglo osjetititi prati početak svake misije. NASA je vladina agencija koju odlikuje ponos sličan onome oružanih snaga te temeljite pripreme za svaki let. Komunikacije između posade raketoplana i kontrole leta djeluju hladno i bez emocija. No tragedija Columbije razbila je kameno naličje NASA i otkrila ljudsku stranu agencije, ranjene još jednim gubitkom u njenoj proširenoj obitelji.
"Mi smo potreseni. U našem sustavu postoji određena razina šoka…"
To su bile riječi ražalošćenog direktora programa letova raketoplana u NASA-i, Rona Dittemorea koji je dodao: "pretrpjeli smo gubitak sedam članova naše obitelji. Polako se privikavamo na tu činjenicu…."
Ovo nije prva ovakva tragedija za NASA-u. Prva se dogodila u 27. siječnja 1967. godine kada su trojica astronauta poginula u vatri koja je zahvatila zapovjedni modul Apolo jedan tijekom pokusa na Zemlji. Druga tragedija je zadesila NASA-u 28. siječnja 1986. godine kada je sedam astronauta poginulo u eksploziji raketoplana Challenger nedugo nakon polijetanja. Premda u NASA-i znaju rizike koje donose letovi u svemir gospodin Dittemore kaže da je smrt kolega uvijek bolna.
"Let ljudi u svemir je strast. To je emocionalan događaj. Radimo zajedno kao članovi obizelji. Neovisno o tome jesmo li izgubili člana posade ili nekoga od članova naših ekipa na Zemlji, radi se o velikom gubitku za nas. Mi smo jedna vrlo blisko povezana zajednica."
Tragedija raketoplana Columbija donosi novu nacionalnu žalost zemlji koja je bila zatečena terorističkim napadima 11. rujna 2001. godine. To je bilo vidljivo među posjetiteljima nacionalnog muzeja u Washingtonu posvećenog zrakoplovstvu i istraživanjima svemira.
"Ovo je jako tužno. Kad se dogodila nesreća Challengera 1986. godine još sam išao školu. Današnje emocije me podsjećaju na taj dan," kaže jedan posjetitelj muzeja. Drugi dodaje:"U pitanju smo svi mi, čitav ljudski rod. Živimo u malom svijetu i misije raketoplana su nešto što, prema mom mišljenju, radimo svi zajedno. Ovo je velik korak unatrag."
U kontroli leta Columbije, u Houstonu u Texasu, glavni direktor letova raketoplana Milt Heflin svjedočio je svim NASA-inim katastrofama od 1960. godine. Kao i drugim dužnosnicima NASA-e, glas mu podrhtava dok govori o gubitku Columbije i njene posade te se pita zašto uvijek tragedije ujedinjuju ljude više od ičeg drugog.
"Doživio sam nekoliko ovakvih gubitaka. Svaki put kada se dogode zbližavamo se…Ponekad je sramotno da se treba dogoditi tragedija da bi se zemlja ujedinila i pokaže da joj je stalo. To ne bi trebalo biti tako. Mi smo dobri. Ovo je veličanstvena zemlja. Ne bi trebalo da nas samo ovakve stvari zbližavaju."
Upravitelj NASA-e, Sean O Keefe, kaže da američka agencija za istraživanje svemira sada ima dva neposredna cilja: da pronađe uzrok nesreće raketoplana te da pomogne obiteljima poginulih astronauta. Njegov zamjenik zadužen za program svemirskih letova, bivši astronaut Bill Readdy, kaže da su ta dva cilja povezana jer će otkrivanje uzroka katastrofe pomoći obiteljima, ali i NASA-i da prevladaju ove teške trenutke.
