NATO savez je na svome summitu u Pragu, u studenom prošle godine, pozvao u članstvo još sedam država srednje Europe. U čekaonici za ulazak ostali su aspiranti Makedonija, Albanija i Hrvatska.
Hrvatska je tek u svibnju 2002. formalno proglašena aspirantom, dakle kandidatom, a u rujnu je predala svoj godišnji plan priprema za članstvo u NATO savezu.
Hrvatska je prema tome za kratko vrijeme prešla dugačak put. Nedugo nakon izbora i pobjede demokratske opcije, u svibnju 2000. godine, ušla je u Partnerstvo za mir, godinu kasnije otvoren je takozvani "intenzivirani dijalog", a u svibnju 2002. počeo je pripremni proces za članstvo, startom prvog Provedbenog plana za članstvo (Membership Action Plan).
Time je Hrvatska od zemlje neformalno angažirane u radu tzv. Vilniuske skupine kandidata za NATO postala kandidatom ili, rječnikom Sjeverno-atlantskog saveza "aspirantom".
Vilniuska se skupina u međuvremenu raspala jer je sedam njezinih članica pozvano u Sjeverno-atlanstki savez, tako da su od nje ostale samo tri države, uz obećanje s Praškog summita da proširenje NATO saveza ne prestaje s 2002. godinom.
Između provedbe Membership Action Plana i ulaska u NATO savez nema nekih novih etapa. Zemlja–aspirant ispunjava svoj jednogodišnji plan priprema prilagođavajući se njime zahtjevima i uvjetima nove integracijske zajednice.
Poziv za članstvo u 2002. godini Hrvatska nije mogla očekivati. Nedugo prije summita u Pragu, Hrvatska je predala tek svoj prvi godišnji provedbeni plan, čekaju je još dva ciklusa, što bi značilo da Hrvatska na red za pozivnicu dolazi tek kada uspješno završi i proceduru i proces, dakle 2005. godine. Sve prije toga nerealno je.
Kao što je to i s Europskom unijom i NATO savez će čekati da se uvjeri da su procesi demokratizacije u Hrvatskoj nepovratni.
Činjenica je da su u Pragu u NATO pozvane zemlje od kojih su tek jedna, možda i dvije, ali ne više, vojno bolje pripremljene i opremljene od Hrvatske. No, Hrvatskoj manjka onaj značajan politički element. U NATO se pozivaju demokracije i zemlje s riješenim problemima.
Proces priprema za članstvo nije jednostavan kako bi se možda pretpostavljalo, budući da u NATO ne ulaze vojske nego društva, što je najkraći, najjednostavniji i najbolji opis biti cijelog procesa. Članstvo u NATO savezu podrazumijeva veoma širok prostor promjena. MAP, Provedbeni plan za članstvo, ima pet poglavlja unutarnje politike, što znači obrađuje gospodarska i poltička pitanja, obranu i vojsku, financiranje, sigurnosna i zakonodavno-pravna pitanja.
Svaka zemlja koja želi u NATO mora mu prilagoditi vojsku, standarde, zakone, osigurati demokratski nadzor nad oružanim snagama, konačno i provesti sve zakonske izmjene koje će joj omogušiti ulazak i uklapanje u Savez.
Plan je značajan stoga što ga svaka zemlja određuje za sebe - ona ističe što želi i u plan stavlja što može, dakle apsirant se trenira dugoročno planirati, a njegov kredibilitet ovisi i o tome koliko je planiranoga ispunjeno ali i koliko je plan ambiciozan.
S MAP-om kompletna reforma obrane postaje čišća, jasnija i preglednija. I, poslovi zacrtani MAP-om, dakle reforme, izmjene, prilagođavanje ne prestaju ulaskom u NATO savez, oni se nastavljaju i nakon trenutka u kome se u krugu zastava na ulazu u glavno sjedište NATO saveza, ovdje u Bruxellesu, svečano podiže zastava nove članice Saveza.