Haaški tribunal za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji iza sebe ima nesumnjivo najintenzivniju radnu godinu. Početak rada Tribunala - prije gotovo deset godina - bio je veoma različit ako se usporedi s 2002., u kojoj je, podsjetimo, počelo suđenje Slobodanu Miloševiću. Godinu koja je na isteku obilježilo je i intenzivno traženje Tribunalovog Tužiteljstva za punom i bezuvjetnom suradnjom država u regiji.
Događaj godine je suđenje Slobodanu Miloševiću. Proces je počeo u siječnju, on je kruna napora Tužiteljstva. Iza desetaka tisuća stranica dokaza, stotina video-zapisa i brda sudskih spisa u kojima je čitav slučaj Milošević detaljno obrađen, korak po korak, stoji golem rad istražitelja. Suđenje nije značajno samo zbog toga što će odmjeriti stupanj odgovornosti osobe koja se smatra glavnim balkanskim igračem, već i zbog toga što iskazi svjedoka, na malome prostoru haaške sudnice broj jedan, pružaju presjek zbivanja krajem osamdesetih i u devedesetima.
Konačno, dobili smo i ono što se u optužnici naziva "zajedničkim kriminalnim pothvatom", krug najbližih Miloševićevih suradnika sa svojim teretom odgovornosti. Miloševićev proces neizbježno vodi novim optužnicama. Uzgred, nove su optužnice obećane za kraj godine, no, kako stvari stoje, na red će doći ipak kasnije.
Glavni utisak sa suđenja Slobodanu Miloševiću može se sažeti ovim riječima: sada imamo i službeno tumačenje takozvane "spontanosti" zbivanja. I prije smo u sudnici slušali svjedoke koji su upozoravali da se radilo o, kako to optužnice govore, "planiranoj, razrađenoj, zamišljenoj" akciji i sada sve te te priče o "spontanosti" izgledaju smiješno neutemeljene, a nakon što smo čuli što se zbivalo sa čitavim državnim aparatom, onim legalnim i onim paralelnim, moćnijim, koji je planirao i realizirao valove zločina.
Što se tiče "svjedoka godine", za Tužiteljstvo je to sigurno Milan Babić. Kada je završio višednevni iskaz kao svjedok na koga je utrošeno najviše vremena i u davanju iskaza i u unakrsnom ispitivanju, postalo je savršeno janso radi čega je Tužiteljstvo, da bi dobilo punu satnicu s Babićem, odustalo od nekoliko drugih svjedoka. Babić je u potpunosti potvrdio elemente optužnice za Hrvatsku i dodao značajne dokaze za njezin bosanski dio. Ljudima u Hrvatskoj će se pretpostavljam više svidjeti TV prijenos svjedočenja Stipe Mesića gdje je bilo i oštrih verbalnih duela. Najmučniji je dio suđenja bio pak Miloševićevo krajnje neukusno, uvredljivo dobacivanje bivšem crnogorskom ministru vanjskih poslova.
Doduše, predsjedavajući sudac uspješno ga je držao u granicama - upozorenjima i isključivanjem mikrofona. Svima su postale naporne Miloševićeve tirade o "lažnom sudu" i "namještaljci međunarodne zajednice" koja, eto, "sudi žrtvi umjesto krvniku". Milošević se borio sa zdravstvenim problemima koji su se (mislim da to nije slučajno) javljali nakon što bi ga ključni svjedok doslovno "pokopao". Slobodan Milošević je inače odbio je psihijatrijsko vještačenje koje su tražili suci, na zahtjev zatvorskog liječnika.
Godina koja je na izmaku ostat će upamćena i po priznanju odgovornosti za zločine protiv čovječnosti od Biljane Plavić, jedne od čelnih političara kod bosanskih Srba, na početku devedesetih godina. Ukoliko se ovo priznanje, dato u zamjenu za osjetno olakšanu optužnicu, smatra gestom rekoncilijacije, onda je ono zaista izvanredan, ljudski čin. Odgovore ćemo znati s objavljivanjem kazne, početkom iduće godine.
U vezi suradnje zemalja regije s Tribunalom, Tužiteljstvo je 2002. godine zaoštrilo stav, iznervirano sustavnim odbijanjem Beograda da konkrentije surađuje nakon što je bio postignut dogovor oko Miloševića. Tu je i novi problem sa Zagrebom koji je postavio pitanje osnovanosti tužbe protiv Janka Bobetka i, tvrdi glavna tužiteljica, dozvolilo bijeg drugom optuženome, Anti Gotovini.
Za sada, Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda je radi nesuradnje prijavljena samo Srbija.
Tribunal je u godini koja je na izmaku također testirao pravosuđe Hrvatske prepustivši mu procesuiranje slučaja Gospić. Bespotrebna, neopravdana otezanja gotovo su vratila predmet Norac i drugovi den Haagu, no poslije haaškog upozorenja suđenje je krenulo u regularnom smjeru.