Unatoč tomu što migracije stanovništva uzrokovane ratnim stradanjima na prostoru nekadašnje Jugoslavije pripadaju prošlosti, Hrvatska još uvijek skrbi za 50 tisuća povratnika, prognanika i izbjeglica. Od tog broja 80 posto zbrinuto je u privatnom, a ostatak u organiziranom smještaju.
Prema podacima područnog ureda Američkog povjerenstva za izbjeglice, sa sjedištem u Splitu, u kolektivnim centrima na hrvatskoj obali trenutno se nalazi 287 obitelji, u 15 smještajnih objekata različite kategorije.
Izbjeglički centar u Stobreču, u kojem su većinom smješteni Hrvati i Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine, broji oko 200 osoba. Prve je stanare primio 1992. godine. Nekada su tu u barakama stanovali radnici građevinskog poduzeća “Lavčević”.
Anto Jurić i njegova obitelj iz Teslića, Gornja Komušina, izbjeglice su već 10 godina.
“Ja se ne želim vratiti u Srpsku Republiku niti mislim, neka mi ponudi Hrvatska ovdje neki smještaj, ako ima, ja se ne želim vratit u Srpsku republiku nit kasnije, ne mogu sa njima živit. Nisam mogao 38 godina, ne mogu ni sada pogotovo. Ne, ne... samo u Hrvatsku ostat, ni u Federaciju ni u Srpsku republiku, nigdje ..nemam ja života tamo... Muči me stambeno pitanje, eto ništa drugo” - kaže gospodin Jurić.
Skupina Bošnjaka ne dijeli u potpunosti njegovo mišljenje.
“Ja idem nazad u Jajce. Idem gore i borit ću se za svoju djecu da budemo svoji na svome. Svi se hoće vratit bar što se tiče Bošnjaka, a za katolike ne znam. Neki kažu da bi išli a neki ne bi.. Što se tiče Bošnjaka svi će nazad jer mi smo naučili živit s narodom i živit ćemo s narodom. Ja se sad vraćam u Republiku Srpsku gore sam bio radio i danas nemam problema. Sve tri naroda koji su se vratili i svi živimo bez problema ikakvih. Jer to je izmješano, jer danas je miješan cijeli svijet, samo budale mogu razmišljati o etnčki čistom i o nekakvim etno entitetima. To je za mene glupost" - smatra jedan od stanovnika centra u Stobreču.
Uz besplatan smještaj izbjeglice iz Centra u Stobreču imaju osiguranu hranu i zdravstvenu zaštitu. To je, kako kažu, sve. Ramiz Kuljanović iz Srednje Bosne izbjeglica je s obitelji od 1991. godine, a o donatorskim aktivnostima kaže: "Donacije su vrlo slabe i nisu istinite priča o tome koliko se daje. Oni kažu onoliko i ovoliko. Ako bi nam se osiguralo da u Bosni i Hercegovini možemo živit, da imamo posao, da imamo kuću svi bi se sigurno vratili, ne svi nego većina. Pa mogao bi poručit stvarno stranim donatorima da budu aktivniji i da nam pomognu ako žele, da obnovimo svoju državu i da se vratimo normalno.”