Desetljećima, studenti prestižnog sveučilišta Princeton zamjećivali su jednog neobičnog profesora – u šarenim, kariranim hlačama i košuljama redovito drugačijih šara, te crvenim tenisicama, profesor matematike John Nash upadao je u oči, ali ne i u društvo. Osamljen, razgovarao nije gotovo ni s kim, a studenti su među sobom šaputali: "On je lud, ali nikome neće učiniti ništa nažao."
John Nash, genijalni matematičar, autor "teorije igre", kasnije i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju upravo zbog te teorije široko korištene u međunarodnoj trgovini, desetljećima je bio žrtva svoje bolesti ne samo u medicinskom, već i u društvenom smislu riječi. Bolovao je od shizophrenije i, kao takav, desetljećima je bio izložen djelovanju društvene stigme mentalnih bolesti.
Čak i danas, kada se razumijevanje mentalnih bolesti stubokom promijenilo i kada je američko društvo neusporedivo tolerantnije nego što je bilo prije samo par desetljeća, još uvijek 60 posto Amerikanaca se želi distancirati od osoba oboljelih od shizophrenije. Tako nedvosmisleno pokazuju nalazi jednog širokog ispitivanja, provedenog u čitavoj zemlji. Lako je zamisliti da je stanje prije 20, 30 i 40 godina bilo daleko, daleko teže.
No, javnost ovih dana dosta govori o Johnu Nashu, što će vjerojatno na koncu donijeti još jedan željeni pomak ka boljem razumijevanju shizophrenije. Razlog pojačanom interesu za Nasha leži u predstojećoj premijeri filma, snimljenog prema njegovoj biografiji "A Beautiful Mind", "Prekrasan um". Ulogu Johna Nasha tumači Russell Crowe, a Hollywood ovom filmu daje status hit ostvarenja, pa tako i odgovarajući publicitet.
Pa, kad već očekujemo na velikom ekranu "Prekrasan um", možda bi bilo dobro upoznati i čovjeka koji je imao taj prekrasni um. Priča o nesretnom geniju počinje s njegovim doktoratom, koji je izradio i obranio na sveučilištu Princeton. "Teorija igre", doktorska dizertacija Johna Nasha, ustvari je sustav procjenjivanja i ocjenjivanja međusobno konkurentnih strategija i ishoda u područjima poput ekonomije, političkih znanosti, te sociologije. Ovu je teoriju Nash razradio početkom pedesetih godina, u vrijeme kada se njegova bolest još nije jasno ispoljavala.
Strmoglavi pad u kaos teške bolesti dogodio se krajem pedesetih, dok je Nash predavao na prestižnom Institutu za tehnologiju, MIT-ju, u Massachusettsu. Od tada, pa do sredine osamdesetih, Nash je prolazio kroz duge hospitalizacije, drakonske terapije, od kojih su mnoge već odavno napuštene, - poput, recimo, inzulinskog šoka, čemu je Nash bio povrgnut tijekom 6 tjedana 1961. godine.
Sredinom osamdesetih, iz razloga koje liječnici ni danas nisu u stanju objasniti, paranoidna shizophrenija Johna Nasha naglo se poboljšala. Njegova biografkinja Sylvia Nasar, prema čijoj je knjizi snimljen film "Prekrasan um", smatra da je poboljšanje stanja proizašlo kao rezultat dugogodišnje brige i ljubavi njegove žene, kao i zaštitničke klime kojom ga je okružilo sveučilište Princeton. Činjenica je, međutim, da je svijet gledao na Johna Nasha kroz stigmu njegove bolesti.
Čak ni ugledni odbor za dodjelu Nobelovih nagrada nije uspio donijeti svoju odluku bez tako sramotnih rasprava da su neki od članova odbora poslije, - suprotno uobičajenom načinu rada odbora - o tome progovorili u javnosti. Nobelov je odbor čak poslao na Princeton izaslanika da ustvrdi da li se John Nash zaista oporavlja od bolesti, kao što se čulo u glasinama. On je ekscentričan, ali više ne lud – bilo je izvješće izaslanika.
Ipak je glasovanje bilo iznimno tijesno i duže nego ikada prije ili kasnije u povijesti Nobelovih nagrada. Konačno, nakon više od pet godina raspri u odboru, Johnu Nashu je 1994. dodijeljena Nobelova nagrada za ekonomiju, za matematičku teoriju koja je do tada bila u uporabi već četrdesetak godina!