Oni su Amerikance smatrali nevjernicima i lakim metama; opetovano su vršili zločine nad civilima; i, na koncu, isprovocirali Sjedinjene Države na rat! Urednik jednog uglednog lista nazvao ih je "krvožednim fanaticima, odioznima zbog svog konstantnog kršenja prava nacija i čovječnosti, sakrivenim iza skutova islamskih despota, koji prijete budućnosti modernog svijeta".
Predsjednik Sjedinjenih Država konačno više nije mogao izdržati i započeo je prvu vojnu kampanju ove zemlje protiv terorista koji su se nalazili pod zaštitom neke države. Jedino, u to vrijeme nije ih se tako zvalo - prije dvjesto godina, teroriste se zvalo drugim nazivom: gusari!
Unatoč tome što se danas govori da bitka protiv globalnog terorizma predstavlja potpuno novu vrstu rata, protiv potpuno drugačije vrste neprijatelja, povjesničari kažu da je Amerika sve to već ranije doživjela. U svojim mladim danima, Sjedinjene Države su se našle upletene u dugu i prilično očajničku kampanju protiv niza muslimanskih država Sjeverne Afrike, nominalno pod Otomanskim Carstvom, koje su pružale utočište zloglasnim berberskim gusarima.
Kapetan Glenn Voelz, profesor povijesti na akademiji West Point, kaže da se između stanja prije dvjesto godina i danas može povući priličan broj paralela. "Možda još uvijek vodimo istu bitku," kaže, i dodaje da njegovi studenti trenutno analiziraju sličnosti i razlike između administracije predsjednika Busha i one koja se oprla sjevernoafričkim gusarima, predsjednika Jeffersona.
No, berberski gusari nisu vodili "sveti rat". Oni su stoljećima prijetili pomorskim putevima, iznuđujući od europskih zemalja otkupnine i ucjene. Još 1786. godine, tada general George Washington u jednom je pismu rekao: "Da Bog dao da jednog dana imamo mornaricu koja bi ove neprijatelje ljudskog roda ili popravila ili otjerala u ništavilo." Mlada nacija je zaista i izgradila mornaricu velikim dijelom i stoga što su ucjene gusara toliko porasle da su postale politički neizdržive. Krajem osamnaestog stoljeća, Sjedinjene Države su samo alžirskim gusarima isplatile otkupnina u visini od 990 tisuća dolara, i to u vrijeme kada je ukupni nacionalni dohodak iznosio samo 7 milijuna dolara.
Novčani zahtjevi "gnijezda bandita", kako su ih nazivali Očevi utemeljitelji nacije, i dalje su rasli sve dok 1801. paša od Tripolija nije Americi proglasio rat zato što mu nije željela isplatiti veću otkupninu nego što je platila begu od Alžira. U tom je trenutku predsjednik Jefferson poslao na Sredozemlje američke topovnjače.
Kongres je podržao predsjednikovu odluku, a i javnost je stala iza njega pod sloganom "Milijuni za obranu, ali ni centa za otkupnine!" Amerika je započela specijalnu kampanju protiv režima u Tripoliju, opremajući, uvježbavajući i financirajući vojsku arapskih pobunjenika protiv paše, te, kao kulminacija, kopnenu akciju američkih marinaca.
Marinci se, za razliku od modernijih desantnih akcija, nisu iskrcali na obližnjoj obali, nego su pješice prevalili više od 900 kilometara pustinje, od Aleksandrije pa do Derne, gdje su zauzeli tvrđavu i na njoj istakli američku zastavu. Pozivajući muslimane da pruže podršku kampanji, američki konzul William Eaton osudio je, citiramo, "okrutne despote koji gaze vlastite narode i sramote istinska učenja islama".
Ta je kampanja okončala 1805, no problemi nisu bili zauvijek riješeni. Tek je deset godina kasnije, druga kampanja američke mornarice protiv bega od Alžira zauvijek zaustavila ucjene i otmice koje su provodili sjevernoafrički gusari.