Slikar, dizajner, filmski stvaratelj, vodeca licnost pop-arta, po misljenju mnogih – najutjecajniji americki umjetniki druge polovice 20. stoljeca, u svijetu, svakako, priznat kao “najcisci, stopostotno americki slikar”. Svojim je slikama, predmetima, svojim “underground” filmovima i svojim osobnim zivotom, pop-art, u masti javnosti, zastupao i predstavljao bolje i vise od bilo koga drugoga. Po vlastitim rijecima, bio je doista “zrcalo svog vremena”….
“I’ll be your mirror, reflect what you are, in case you don’t know….”, pjevalo je njegovo drustvo iz rock-benda “Velvet Underground”. Umjetnost Andyja Warhola bila je odraz njegova vremena mozda isto toliko koliko i umjetnikov komentar tog vremena i americkog drustva u njemu. Trideset i dvije limenke Campbell juhe, iako sa razlicitim etiketama, govore o jednolicnosti, o istovjetnosti – isti proizvod, ista velicina, isti izgled, ista slava. Podrazavaju masovno reklamiranje iz kojega je i potekao Warholov senzibilitet.
Warholovi prikazi predmeta masovne potrosnje – Campbell-juhe, Coca-Cola, Brillo sapuni, umnozeni i izvedeni u sitotisku, puno su bezizrazajniji od onih koji su ga dijelom, mozda, i inspirirali. To bezosjecajno, bezlicno, indiferentno “snimanje” predmeta, postalo je kljucno u Warholovoj umjetnosti. Nalazimo ga i u stalnom ponavljanju slavnih lica – Elizabeth Taylor, Jackie Kennedy, Marilyn Monroe, Marlon Brando, Elvis Presley….. Kao odraz stanja neangaziranog promatraca, Warholova umjetnost najrjecitije govori o kulturi prezasicenoj medijima, kulturi u kojoj vecina vecinu stvari dozivljava iz druge pa i trece ruke, putem televizije i tiska, putem slika koje stalnim i neprestanim ponavljanjem postaju banalne i disocirane.
Iskoristavajuci lukavo svoje, slavom opsjednuto, razdoblje, sam Andy Warhol najbolje je u djelo provodio ono sto je i propovjedao. Bio je lakomi trgovac vlastite marke masovno proizvedene umjetnosti. “Dvorski slikar” bogatih i slavnih, slikao je portrete onih koji su bili i dovoljno tasti i dovoljno imucni da sebi priuste njegove usluge. Za stovatelje njegove umjetnosti, Andy Warhol bio je genij koji je na revolucionaran nacin spojio fotografiju sa slikom. Za najljuce kriticare, Warhol je predstavljao smrt suvremenoj umjetnosti.
Njegova zivotna prica klasicna je americka. Rodjen kao Andrew Warhola, 1928, u sirotinjskoj, radnickoj cetvrti Pittsburgha, u siromasnoj obitelji ceskih imigranata, rastao je sanjajuci o holivudskim zvijezdama i na koncu sam postao zvijezda, zvijezda pop-arta i bizarnih “underground” filmova, slavan i po tome sto punih 20 godina nije propustio niti jedan njujorski “party”.
U New York je stigao 1949, nakon sto je diplomirao na pitsburskom sveucilistu Carnegie-Mellon, tada zvanom Carnegie Tech. Nekoliko je godina radio reklame za cipele, odjecu, pica…sto je klijent zelio, Warhol je radio, ali nikad ne gubeci ambiciju da jednoga dana postane “ozbiljan” umjetnik. Rano je jos uvidio da bi svakodnevno, obicno, komercijalno mogli postati temelj toj “ozbiljnoj” umjetnosti! Ideja nije bila sasvim nova. Dadaist Marcel Duchamps to je prije Warholea pokusao. U Americi, Duchampsovim stopama vec su bili krenuli Robert Rauschenberg i Roy Lichenstein. Kad je, 1962, Warhol naslikao svoje Campbell-limenke, on je, zajedno s tom dvojicom, svijetu dao ono sto znamo kao pop-art. Iz njegovog studija zvanog “Factory”, u kojemu je proveo 60-e i 70-e godine, poteklo je sve ostalo – i Marilyn i Jackie i Elvis, i prvi album “Velvet Underground”-a, i nekoliko knjiga, medju njima i jedan roman, i osam sati dug film “Empire” - samo jedan, zapravo, osam sati dugi kadar Empire State Building, i 6 sati dugi film “Sleep”. Naravno, s minimumom pokreta. “Volim dosadne stvari,” rekao je Warhol.
I filmovi “The Chelsea Girls”, “Poor Little Rich Girl” i “International Velvet”, svi dupkom puni superzvijezda koje je kao magnet cijelog zivota k sebi privlacio. No, sve sto je Warhol radio, privlacilo je paznju samo na - Warhola!
Ako je njegovim filmovima nedostajalo drame, njegovom zivotu svakako nije! G. 1968. bio je ozbiljno ranjen kad je na njega pucala izvjesna Valerie Solanis, zena poremecena uma, jedina clanica “organizacije” S.C.U.M. – Society for Cutting Up Men, Drustva kojemu je cilj bio (!) sasjeci sve muskarce. Umro je, neocekivano, 1987, u jednoj njujorskoj bolnici od komplikacija nastalih nakon operacije zucnog mjehura. U smrti, postao je jos slavniji nego za zivota. Njujorski Muzej moderne umjetnosti odmah je postavio ogromnu retrospektivnu izlozbu, Warholovi dnevnici postali su bestselleri, njegovi radovi – cilj sulude utrke kolekcionara. Njegov, cini se, neiscrpni zagrobni zivot ironija je koja bi se umjetniku zacijelo jako dopala iako je u suprotnosti s onom njegovom tako cesto citiranom recenicom “Svatko ce u buducnosti imati svojih 15 minuta slave.”