Linkovi

General Douglas MacArthur


Za generala MacArthura, samo su tri rijeci bile svete: Duznost. Cast. Domovina. Nista drugo. I nitko drugi! Opirao se on autoritetu cak trojice americkih predsjednika!! Herberta Hoovera, Franklina Roosevelta i Harryja Trumana. Sluzio je u svakom vojnom svojstvu – od predsjednickog adjutanta do generala s pet zvijezdica do de facto potkralja Japana, nakon japanske predaje.

Rodjen 1880, u Little Rocku, u drzavi Arkansas, Douglas MacArthur je cijeli svoj zivot, od kolijevke pa do groba, proveo u americkoj vojsci. Otac mu je bio visoko odlikovani veteran gradjanskog i americko-spanjolskog rata. Brat – kapetan americke mornarice. Djed – guverner drzave Wisconsin. Majka – njegov najgorljiviji pristasa. Pohadjao je West Point i, kao najbolji svog godista, diplomirao 1903. godine. Ubrzo je, sa ocem, krenuo na duznost u Aziju koja ce kasnije postati mjestom njegovih najvecih pobjeda, mjestom njegovih najvecih poraza. Mjestom na kojemu ce dva puta biti ranjen i zbog kojega ce sedam puta biti odlikovan Srebrnom zvijezdom, za hrabrost ispoljenu u bici.

Do 1918, vec postaje brigadnim generalom. Iduce tri godine sluzi kao upravitelj vojne akademije u West Pointu i provodi radikalne, za jednog militarista neobicne, reforme u podizanju akademskih standarda skole. Potom se vraca na Filipine, provodi tamo osam godina, a tijekom 1928. predsjedatelj je i americkog olimpijskog odbora. Istaknuvsi se prvo u prvom svjetskom ratu, Douglas MacArthur, godine 1930, biva imenovan nacelnikom zdruzenog stozera americke vojske. Sa 50 godina, najmladjim do tada!!

Tad dolazi i do njegovog prvog okrsaja s jednim americkim predsjednikom. Hooverom, koji se za kormilom zemlje nasao za onog zalosnog razdoblja teske ekonomske krize. Svatko je bucno zahtijevao drzavnu pomoc, medju njima, u Washington se, u proljece 1932, sjatila i na brzinu i sa svih strana okupljena, jadna “vojska” veterana prvog svjetskog rata. Kad je Kongres njihove zahtjeve odbio, vecina je napustila grad. Ali, oko 2000 njih cvrsto se u njemu utaborilo. Na veliku sramotu Hooverovu. Predsjednik je od MacArthura trazio da ih se rijesi. Postupno, uz primjenu minimalne sile. Ne hajuci za predsjednikove zapovijedi, postupak je proveden brzo i nasilno i najveca sramota Hooverova postao je tada njegov nacelnik zdruzenog stozera.G. 1937, gen. MacArthur odlazi u mirovinu, da bi, u 61. godini zivota, bio ponovno pozvan na aktivnu duznost i natrag na Filipine.

Uskoro ce doci do njegovog drugog “predsjednickog okrsaja”, onog s Franklinom Rooseveltom. Nakon sto ga je, kao Vrhovnog zapovjednika saveznickih snaga za podrucje Pacifika, japanska vojska potisnula s Filipina, MacArthur je morao pobjeci u Australiju odakle je i poslao svoje slavne, zadnje rijeci “I shall return!”, Vratit cu se ja! Iako potpuno porazen, istog je casa postao nacionalni heroj kojemu je dodijeljeno bilo jos i kongresno Odlicje casti. O onima koji su zivote izgubili za prvih dana rata, braneci Bataan i Corregidor, na Filipinima, general je rekao:”Teskom su smrcu umrli…ta vojska divljih, grubih i prljavih. Sve sam ih volio.”

Kad su se Japanci, dvije godine kasnije, poceli povlaciti, MacArthur je odrzao svoje obecanje i, kao general sa pet zvijezdica, vratio se, na jugozapadni Pacifik, opet kao zapovjednik saveznickih snaga. Njegov lako prepoznatljivi lik – s lulom od kukuruznog klipa u ustima, avijaticarskim naocalama na nosu i kapom prepunom vojnicke insignije na glavi, MacArthur je bio personifikacija americkog preporoda. Roosevelt mu je strogo naredio da Filipine zaobidje i Japance potisne ravno natrag u Tokio. MacArthur se s time nije slozio i pobjednicki je, i za fotoaparate, kroz vodu gazio na obalu zaljeva Leyte. Godinu kasnije, u jednom drugom zaljevu, tokijskom, na ratnom brodu U.S.S. Missouri, prihvatio je japansku predaju. Kao Vrhovni saveznicki zapovjednik, bio na celu okupacije Japana od ‘45 do ’50. I za to vrijeme reorganizirao japansko drustvo – proveo cistku u vladajucoj eliti militarista, proveo zemljisne reforme i zenama omogucio pravo glasa. Japanskog je cara mudro zadrzao, u simbolicne svrhe.

Kad je 1950. buknuo korejski rat, MacArthuru, kojemu je vec bilo 70, povjereno je bilo zapovjednistvo nad snagama Ujedinjenih naroda. MacArthurova strategija nije se, naravno, slagala s onom predsjednika Trumana, koji se preplasio da ce MacArthurova dovesti do treceg svjetskog rata (on je, naime, nakon smjelog amfibijskog iskrcavanja kod Inch’ona, sjevernokorejske snage potisnuo preko 38. paralele i dosao vec opasno blizu kineske granice) i nakon sto je, rugajuci se otvoreno predsjedniku i americkoj politici, svoje neslaganje s njom jasno i glasno dao svijetu do znanja, ljutiti Truman “pozvao” je generala da se vrati kuci. Kod kuce, opoziv je MacArthuru donio jos vece divljenje od onoga za neobuzdano mahanje sabljom! Uvjeren da je njegova strategija bila prava, general ju je pred Kongresom i branio, zakljucivsi svoj govor onom slavnom: “Old soldier never die. They just fade away.”

Izgovorena prije tocno 50 godina, ta je jedna MacArthurova recenica, ponavljana toliko puta tijekom svih njih, uvijek stezala u grlu. Trumanovo objasnjenje za MacArthurov opoziv gotovo je vec i zaboravljeno:”General MacArthur jedan je od nasih najvecih vojnih zapovjednika. Ali, svjetski je mir vazniji od bilo kojeg pojedinca.”

“Na MacArthura niste mogli slijegati ramenima,” rekao je povjesnicar David McCullough. “Nista kod njega nije bilo nezanimljivo, nista pasivno, nista tromo i dosadno. Njegov patriotizam nikad nije bio upitan, niti njegova hrabrost. Upitan svakako nije niti njegov znacaj kao jednog od glavnih protagonista 20. stoljeca.”

Stari je vojnik – general Douglas MacArthur, covjek koji je izazivao ekstremne emocije i u svojih stovatelja i u svojih kriticara, veliki vojnik koji je vise od tri desetljeca u americkim vojnim poslovima igrao kljucnu ulogu, vjeran svojim rijecima, iz oka javnosti “postupno blijedio i nestajao”, ziveci ostatak zivota tiho, u New Yorku. Umro je 1964, u Washingtonu.

XS
SM
MD
LG