Linkovi

The Wall


Svakog zadnjeg ponedjeljka u svibnju, Amerika slavi spomen-dan za pale u ratu. Tradicija je preko 130 godina stara. Zapocela je po svrsetku brutalnog gradjanskog rata, rata u kojemu se brat borio protiv brata, a najbolji prijatelj postajao najveci neprijatelj. Od 1868, kad je prvi puta obiljezen, do 1882, dan je nosio ime Decoration Day, jer to je bio dan kad su se ukrasavali grobovi. Te, 1882. godine, dan je dobio ime Memorial Day. Nacionalnim je praznikom proglasen 1971. Dan je to kad Amerika odaje postu svim svojim palim borcima. Gradjanski je rat bio jedan od najgorih ratova koje je Amerika ikad vodila i to na vlastitom tlu. Rat u Vijetnamu vodio se na tudjem tlu i bio njen najnepopularniji. U spomen onima koji su u tom ratu izgubili zivote, u glavnom gradu zemlje podignut je jedan od najvaznijih memorijalnih spomenika Amerike, svakako jedan od njenih najdirljivijih.

"Okruzen parkom i njegovim zelenilom, spomenik se ukazuje kao neki rascjep na zemljinoj povrsini - dugi, sjajni zid, od crnog kamena, izranja iz zemlje i u nju ponovno uranja. Dok mu prilazite, zemljiste se blago spusta, niski zidovi izranjaju s obje strane i rastu, sve visi i sve siri sastaju se, stjecu u jednoj tocci. S travnjaka ispred spomenika, imena uklesana na njegovim zidovima jedva da se i naziru. Ta imena, naizgled beskonacna po broju, i govore o ogromnom broju i sve pojedince sjedinjuju u jednu cjelinu," uvodne rijeci projekta koji je, 1981, na natjecaj za taj spomenik, predala tada potpuno nepoznata, 21-godisnja studentica arhitekture na sveucilistu Yale - Maya Ying Lin. Kad je spomenik bio dovrsen i svecano otvoren godinu dana kasnije, jedan je veteran vijetnamskog rata svoje osjecaje izrazio ovim rijecima: "Petnaest smo godina na ovo cekali, jos nije prekasno!"

Danas vecini poznat pod jednostavnim imenom "The Wall", spomenik borcima vijetnamskog rata na svojim granitnim zidovima nosi ispisana imena nekih 58.000 muskaraca i zena poginulih i nestalih u tom ratu. Njegova crna boja, po rijecima Maye Lin, "utjesna je, duboka, duboka crna boja, duboka jer u nju mozete vjecno zagledani biti".

Na natjecaj za spomenik prijavljen je bio cak 1.421 projekt. Onaj, na kraju odabran, autorice Maye Lin, izazvao je velike i zucne raspre. "Crna rana srama," zvali su ga neki. Rat u Vijetnamu duboko je podijelio Ameriku. Njegovim veteranima nije kod kuce bila pruzena ista dobrodoslica kao americkim vojnicima drugog svjetskog rata. Svecano otvaranje spomenika, 1982, za mnoge je bio pravo vracanje kuci. Premda je od povratka iz rata proteklo bilo vec vise godina, onaj prvi docek bio je gorkosladak. Izgradnja spomenika, u glavnom gradu Amerike, spomenika u cast svima koji su u tom ratu stradali, bila je prvo, opipljivo javno priznanje i odavanje poste svima, i onima koji su u ratu zivote izgubili i onima koji su se iz njega zivi, ali nikad vise isti, vratili.

Kontroverzan je bio i neobican i minimalisticki dizajn spomenika. Mnogi su zeljeli, i ocekivali, nesto tradicionalnije, manje apstraktno. Kontroverzni su bili i dob i spol i porijeklo njegove autorice. Maya Lin potekla je, naime, iz ugledne kineske obitelji umjetnika i pjesnika koja je u Sjedinjene Drzave emigrirala 40-ih godina proslog stoljeca. "Azijski spomenik, azijskom ratu", pisao je tada Washington Post. Krajnji je rezultat ipak bio uspjeh, kako kod publike tako i kod kritike. Spomenik je mladoj, jos nediplomiranoj arhitektici i umjetnici, odredio sredisnje mjesto u suvremenoj arhitekturi i oznacio dramatican pocetak jedne vrlo impresivne karijere. On sam postao je jedan od najdirljivijih primjera memorijalne arhitekture, ne samo u Americi vec u cijelom svijetu!

Za veterane vijetnamskog rata, "zid" je mjesto na kojemu nalaze utjehu, razmisljaju o ratu, prisjecaju se izgubljenih prijatelja, mjesto na kojemu rane polako zacjeljuju. U pocetku i zamisljen tako da sluzi onima koji su u tom ratu sluzili, simbolicnost tog 150 metara dugog, crnog zida duboko potresa i sve druge.

Svakog dana, tisuce posjetitelja prolazi pred njim - neki ostaju nijemi pred brojem imena uklesanih u zid, drugi ce na neko od tih imena poloziti ruku i tiho plakati, a mnogi ponesto kraj zida i ostaviti - fotografiju, odlicje, vojnicke cizme, rukavicu za baseball, ljubavno pismo, pivo i cigarete, cvijet, djecje cipelice, case za sampanjac, za onu godisnjicu koja nikad proslavljena biti nece, ukras za bozicno drvce koje nikad okiceno biti necei na papir, trljanjem olovke, sa zida obavezno preslikati ime onoga koga su u ratu izgubili. Sve sto je kraj "zida" ikad ostavljeno, u zbirci je koju cuva Nacionalna sluzba za parkove.

Memorijalni spomenik borcima vijetnamskog rata postao je neka vrsta hrama. Nastao je iz potrebe da se zalijece rane zemlje kad je ona teturala u pokusaju da pomiri razlicita moralna i politicka stajalista. Zapravo, Maya Lin ga je i zamislila tako da ratu ne daje nikakav politicki ton, vec da zrtve koje su podnijeli njegovi borci ostro odvoji od americke politike u tom ratu, te da na taj nacin stvori mjesto za pomirenje. Zid je, u medjuvremenu, to i postao - mjesto na koje moze doci svatko i bez obzira na svoje stavove i misljenja, odati pocast palima. Na taj nacin, zid je i otvorio put procesu lijecenja rana, procesu koji i danas traje! Po rijecima Maye Ying Lin: "…spomenik je to za one koji su umrli i za nas, da ih ne zaboravimo."

XS
SM
MD
LG