Za ljubitelje bluesa protekla je godina bila vrlo dobra. Dobili smo albume nekih legendarnih imena i nekih koja su na dobrom putu da postanu legendarna.
Grammy za blues dodjeljuje se u dvije kategorije – za najbolji album tradicionalnog i za najbolji album suvremenog bluesa.
Grammy za najbolji album suvremenog bluesa dodjeljuje se od 1988. godine. Među nominiranima za Grammy 2010. - Ruthie Foster, za album “The Truth According To Ruthie Foster,” Mavis Staples, za album “Live: Hope At the Hideout,” Robert Cray Band, za album “This Time,” Susan Tedeschi, za “Back to the River,” te bend njenog supruga i nećaka Butcha Trucksa i dugogodišnjeg bubnjara Allman Brothers Banda – The Derek Trucks Band, za album “Already Free”.
“Already Free” šesti je studijski album Dereka Trucksa za kojega kažu – moguće najbolji blues/blues-rock gitarist svoje generacije. Rođen u Jacksonvilleu, FL, počeo je sa devet godina, sa dvanaest dijelio pozornicu s Allman Brothers Bandom i Buddyjem Guyom, a prije svoje dvadesete s Dylanom, Joeom Walshom, Stephenom Stillsom. Na slide gitari se razvio pod utjecajem Buddyja Guya, Elmorea Jamesa i Duanea Allmana; glazbeno se razvijao i pod velikim utjecajem jazz gitarista Charlieja Christina te jazz saksofonista Charlieja Parkera i Johna Coltranea, također, glazbe Bliskog Istoka.
Na “Already Free” moguće je čuti i glas Trucksove supruge Susan Tedeschi, i same nominirane za nagrady Grammy, u istoj kategoriji. Na njenom “Back to the River” ima malo staroga, puno novoga. Od 11 skladbi deset ih je napisala ili sama ili u suradnji s drugima, među njima i sa svojim suprugom, Derekom Trucksom.
Album “Hope At the Hideout” Mavis Staples, ritam-i-blues, soul i gospel vokalistice iz Chicaga i snimljen je u legendarnom čikaškom klubu Hideout, u lipnju 2008. godine. Mavis ima 69 godina, njen glas ne zvuči više kao nekada, ali ono što je izgubljeno u njenom glasu, Mavis Staples nadoknađuje strašću.
Album “This Time,” Roberta Craya, blues gitarista i vokalista rodom iz savezne države Georgia, prvi je album tog bluesmana u četiri godine i vrlo solidna zbirka bluesa, blues-rocka i soula, s primjesama jazza. “Kad god me pitaju,” kaže on, “odakle moja glazba dolazi, dajem im pet do šest izvora – malo rocka, malo soula, malo jazza, malo bluesa, malo gospela. Ima ponekad i drugih utjecaja, u svakom slučaju – moja je glazba odraz svega što sam slušao kao dijete, šezdesetih godina.”
Uz Roberta Craya, Mavis Staples, Susan Tedeschi, Dereka Trucksa, za Grammyja je, u kategoriji najboljeg albuma suvremenog bluesa, nominirana i Ruthie Foster, blues i folk pjevačica upečatljiva glasa iz Texasa, za “Truth According to Ruthie Foster.” Prije dvije godine priredila je veliko iznenađenje albumom “The Phenomenal Ruthie Foster;” na ovom, nominiranom za Grammyja, udaljava se donekle od spoja bluesa, gospela, roots glazbe i folka, dodaje i elemente reggaea, eksperimentira.
Svaki od nominiranih albuma vrijedan je dodatak svakoj kolekciji bluesa. Jesu li doista najbolji iz prošlogodišnje blues-produkcije? Mišljenja su podijeljena, neki kažu bilo je i boljih albuma. Podijeljena su uostalom i kad je riječ o izboru nominacija u kategoriji najboljeg albuma tradicionalnog bluesa. B. B. King, Clapton, John Lee Hooker, Dr. John, Albert Collins, Buddy Guy. neki su od dobitnika Grammyja otkako je, 1983. godine, ustanovljena ta kategorija. Među nominiranima ove godine i ime je Ramblin’ Jack Elliotta, učenika Woodyja Guthrijea, mentora Boba Dylana.
Sedamdesetosmogodišnji Ramblin’ Jack Elliott, rodom iz New York Cityja, ali kod kuće u svakom drugom kutku kontinenta, uvijek je ostajao unutar folk i country tradicija, dok prošle godine nije snimio album “A Stranger Here,” album akustičnog bluesa iz razdoblja Velike ekonomske krize 30-ih godina. U prošlosti, Elliott je četiri puta bio nominiran za Grammyja, jednog je i osvojio, 1995., za “South Coast,” ali nominacije su uvijek bile u kategoriji folka. “A Stranger Here” potvrđuje Ramblin’ Jack Elliotta, iako kasno u njegovoj karijeri, i kao sjajnog blues glazbenika.
Uz Elliotta, nominaciju za najbolji album tradicionalnog bluesa dobio je i Britanac Mick Fleetwood, mnogima i poznatiji kao bubnjar i jedan od osnivača blues/rock benda Fleetwood Mac. Na albumu “Blue Again” šezdesetdvogodišnji rocker vraća se, sa Mick Fleetwood Blues Bandom, svojoj prvoj ljubavi, bluesu. Nekih velikih iznenađenja na albumu nema, samo puno dobrog, starog bluesa.
Onaj pod naslovom “Stomp! The Blues Tonight” vraća nas u živi, energični, glasni R&B iz 40-ih i 50-ih godina, s puno gitare i saksofona. Album je to gitarista Dukea Robillarda, jednog od osnivača Roomfull of Blues koji je, 1990., zamijenio Jimmieja Vaughana u teksaškom Fabulous Thunderbirds. Robillard, sjajni instrumentalist čija karijera traje već četiri desetljeća, nikad ne počiva na lovorikama, sebe stalno iskušava na raznim stilovima. Ni na albumu nominiranom za nagradu Grammy nikad se ne zna u kojem će smjeru krenuti, ali vožnja s njim uvijek je dobra. Robillard je dvostruki dobitnik najprestižnije nagrade u svijetu bluesa – nagrade W. C. Handy, a godine 2007. godine bio je nominiran za nagradu Grammy u kategoriji najboljeg albuma suvremenog bluesa, ove godine – tradicionalnoga.
Album “Rough & Tough,” veterana bluesa, pjevača i gitarista Johna Hammonda, višestrukog dobitnika W. C. Handy nagrade kao i Grammyja, nominiranog za nju četiri puta, snimljen je na jednom neobičnom mjestu u njegovom rodnom gradu, New Yorku. U episkopalnoj crkvi St. Peter’s. Solo i bez publike, sjajna snimka. Iako je počeo na električnoj, prije gotovo pet desetljeća, Hammond je tijekom većeg dijela svoje karijere kvintesencija klasičnog akustičnog blues trubadura.
Ako već ne svi nominirani, onda svakako Hammond i Robillard zaslužuju mjesto u kategoriji tradicionalnog bluesa, s njima također i dvostruki album “Chicago Blues: A Living History,” izvanredno novo putovanje kroz povijest bluesa, osebujnog Chicago bluesa. Lokalni veterani Billy Boy Arnold, John Primer, Billy Branch i Lurrie Bell udružili su se, s nekolicinom gostiju, u pjesmama legendarnih bluesmena Big Bill Broonzyja, Elmorea Jamesa, Willieja Dixona, Buddyja Guya. kako bi im odali poštu i predstavili evoluciju Chicago bluesa, od 40-ih do početka 90-ih godina. S prvom – “My Little Machine,” Sonny Boy Williamsona, iz 1940. godine, u izvedbi Billy Boy Arnolda, završava ovaj pregled blues-nominacija za nagradu Grammy 2010.
