U seriji Američki profili, danas predstavljamo Helen Thomas, uglednu i nagrađivanu novinarku koja već preko 65 godina piše o washingtonskoj politici. O njenom izuzetnom životu i djelu s njom je razgovarala Julie Taboh.
Helen Thomas rođena je 1920. u Winchesteru u saveznoj državi Kentucky, kao sedmo od devetero djece, od roditelja koji su se u Ameriku doselili iz Libanona. Ona kaže da su joj se roditelji uspješno prilagodili kulturi njihove nove domovine i postavili ambiciozne ciljeve za njihovo devetero djece: "Nisu znali čitati ni pisati, ali su bili iznimno inteligentni, i jedina stvar koju su željeli bila je da im svako dijete bude obrazovano i da upiše fakultet."
Gospođa Thomas studirala je novinarstvo na Sveučilištu Wayne State u Detroitu, država Michigan. Nakon diplome 1942. godine, uputila se u Washington, gdje je radila za nekadašnji Washington Daily News. Godinu dana kasnije prešla je u novinsku agenciju United Press International, gdje je ostala 57 godina. Kaže da je oduvijek novinarstvo smatrala svojim pozivom – ‘svakoga dana nešto se nauči, u potrazi za istinom u svrhu što boljeg informiranja javnosti.’
G. 1961., tijekom administracije predsjednika Kennedyja, Helen Thomas postala je prvom ženom-novinarom koja je izvještavala o Bijeloj kući: "To je bilo divno, jer velike su nade bile polagane u Kennedyjevu administraciju. Političke pozicije preuzimali su mladi ljudi s velikim ambicijama. Sâm Kennedy shvatio je da ima malo vremena. Mislim da je osjećao svoju sudbinu, svoj skori susret sa smrću – vjerovali vi to ili ne."
Tijekom posljednjih 50 godina, gospođa Thomas izvještavala je o desetorici američkih predsjednika, i s mnogima od njih putovala na njihova službena putovanja u inozemstvo. Kaže da joj je jedno od putovanja koje najviše pamti bilo ono s predsjednikom Richardom Nixonom u Kinu, 1972. godine.
Tijekom godina, Helen Thomas priskrbila si je reputaciju novinarke koja postavlja teška i konkretna pitanja. Evo kako je, za tiskovne konferencije u Bijeloj kući 2002. godine, upitala tadašnjeg predsjednika Georga W. Busha o razlogu za rat u Iraku: "Gospodine predsjedniče, vaša odluka da izvršite invaziju na Irak prouzročila je smrt tisuće Amerikanaca i Iračana. Svaki razlog koji ste u javnosti za to iznijeli ispao je neistinit. Moje je pitanje: zbog čega zapravo želite rat?"
Na to je bivši predsjednik Bush odgovorio da on osobno nije želio rat te da je takva pretpostavka u potpunosti kriva.
Iako više ne putuje na predsjedničke turneje, gospođa Helen Thomas redovito pohađa svakodnevne tiskovne sastanke u Bijeloj kući. Na njenoj su se meti izazovnih pitanja našli mnogi glasnogovornici Bijele kuće.
Dee Dee Myers, glasnogovornica bivšeg predsjednika Billa Clintona od 1993. do 1994., vrlo dobro se sjeća Helen Thomas: "Cilj njenog posla bio je uspjeti da od sugovornika dobije istinite činjenice, da on bude vjerodostojan, pouzdan i precizan. Uvijek je željela da kažete više nego što ste htjeli. Bila je nemilosrdna i to je jedna od kvaliteta zbog koje joj se najviše divim."
Helen Thomas priznaje da nitko nije imao izbora kad se radilo o njenoj energičnosti. Kaže da su je mnogi zbog toga izbjegavali. Brojni se predsjednici, kaže ona, nisu bili voljni boriti se s njenim zamršenim pitanjima. Ona su, dodaje ova novinarka, predstavljala američki narod – one koji nemaju priliku pitati predsjednika što žele i zbog toga je to smatrala svojim pravom.
Helen Thomas za svoje je karijere morala premostiti i neke vrlo teške zapreke: kada je, prije 60 godina, počinjala pratiti politiku u Washingtonu, ženskim novinarima nije bio dozvoljen pristup glavnim tiskovnim organizacijama: "Mi novinarke morale smo se izboriti za ulazak u Nacionalni novinarski klub, rezerviran samo za profesionalce. I svi ostali klubovi koji nisu dozvoljavali pristup ženama morali su na kraju popustiti."
U dobi od skoro 90 godina, Helen Thomas ne pokazuje znakove usporavanja.Trenutno radi kao kolumnistica za novine Hearst, gdje piše o nacionalnim pitanjima i o Bijeloj kući. Također, autorica je pet bestsellera.
Ova novinarka, koju još uvijek smatraju ikonom dopisnika iz Bijele kuće, kaže da bi htjela da je pamte po dobrom: kao osobu koja je uvijek bila u potrazi za istinom i pravdom za sve, kako god bolno to bilo.