Na indijanskim rezervatima na sjeverozapadu Amerike sve hladniji i kraci dani vrijeme su za okupljanje u toplim, zatvorenim prostorima, vrijeme za pricanje prica, prenosenje kulture mladjim narastajima.Tradicija koju je nesto teze odrzavati u ovo nase doba kompjuterskih igara i tehnoloskih cuda poput smartphonea.Ipak, oralna tradicija jos uvijek je ziva medju indijanskim plemenima Sjeverozapada kao, primjerice, na rezervatu Umatilla, kraj Pendletona, u saveznoj drzavi Oregon. Prilog Anne King.
Prvo sto se zamjecuje po ulasku u skromnu kucu Johna Bevisa miris je, ostar i zemljast.Dolazi iz velikog lonca u kojemu se cijeli dan lagano kuha korjenje divljih biljaka.Odmah potom pogled pada na male unuke Johna Bevisa...
Igraju se s minijaturnim auticima.Njihov djed sjeda u kuhinji i pocinje s pricom o medvjedu i kako je on izgubio svoj dugi rep:
"Jednom davno, medo je imao dugi i puni rep, bas kao lija.Ali, lija je postala ljubomorna i samo je govorila – sredit cu ja njega jednog dana."
Tesko je odoljeti ovoj smijesnoj prici.U ovo doba godine, kad zivot malo uspori, John Bevis cesto prica price.Jer, otkad je indijanskog naroda, kaze on, otada je i prica.Sam je naucio kako biti pripovjedac jos dok je bio dijete:
"Kao djeca, sjedili bismo oko vatre, prisluskivali o cemu stariji govore.Kad bi dosli do necega sto nije bilo za nase usi, poceli bi govoriti indijanskim jezikom, znali su da ga ne razumijemo."
John Bevis danas prica price svojoj djeci, ima ih cetrnaestero, i unucadi, njih ima tridesetdevetero, i devetero praunucadi.Neke su price religiozne, druge poucne.Kao, kako se ponasati kad se zaljubite ili kako je najbolje loviti ribu, divljac ili skupljati korjenje.Kako sigurno rukovati puskom, kako cistiti meso ulovljene zivotinje.Bevis te price prica u svojem domu, ali i u muzeju i skolama na Umatilla rezervatu.Pricanje tih prica jako je vazno za njega.Odrastajuci na rezervatu cesto je bio zrtva rasnih tenzija jer John Bevis je mijesanog, indijanskog i bjelackog, porijekla.
"Ja sam, kako mi to kazemo, “lima.”Ni tu ni tamo, pola–pola.Neki na rezervatu to vide kao nesto negativno.Ja ne, ja sam u tome uvijek vidio samo pozitivno, ja sam most izmedju dva svijeta," kaze John Bevis.
Bevis pokusava pricama izbrisati stereotipe.Ali, cak i pricama, u kojima su zivotinje najcesce glavni likovi, tesko je, kaze on, prodrijeti do neke djece.Ona danas odrastaju dijelom na rezervatu, dijelom izvan njega.Nose se s problemima poput alkohola, droga, siromastva.Bevis u njihovim ocima vidi patnje zbunjene djece:
"Mozda pokusavam nadoknaditi ono sto sam ja izgubio kroz mrznju i negativnost kad sam bio dijete.Izbrisati sve to.Uciti djecu da ne mrze.No, rodite se u uvjetima koje ne volite, siromasni primjerice, i to se tesko odrazava na djecu.Kao odrasli, zaboravljamo kako je njima, sto i kako oni osjecaju."
Nekad je za indijansku djecu i odrasle, njihove roditelje, rodbinu, clanove zajednice, bilo lako ostati cvrsto povezan.Svi su zajedno zivjeli, zimi se okupljali u “zimskoj kuci” i price pricali.Te tradicionalne kuce nema vise, kaze Bevis, djeca su svatko u svojoj kuci, svatko sa svojim problemima.Sve mu je to poznato.Price danas uglavnom prenose poruku – ne odustajte, kad budete odrasli, mijenjajte.Preostaje samo nada da ce donijeti dobre odluke, da ce njihovi izbori biti pravi.Mozda ce im u tome, dodaje John Bevis, pomoci neka njegova prica.
U hladno kasnojesensko jutro, u njegovoj toploj kuci, svi ti problemi cine se jako daleko.Paznju s njegove price odvracaju samo upaljeni televizor i autici.
"I tako lija naumi prevariti medvjeda, navuci ga do jezera.Jezero bilo smrznuto.... "
I dok Bevis dalje svoju pricu prica...
"Lija napravi otvor u ledu, izvadi iz jezera pet velikih pastrva, baci ih na led, da ih medo vidi kad dodje do jezera..."
...sestogodisnji Payton i dvogodisnji Quintin primicu se blize djedu, da cuju svaku rijec u prici o liji i medvjedu.Ubrzo, leze mu, potrbuske, pod nogama i slusaju:
"Samo spustim rep kroz otvor na ledu i kad osjetim da ribe grickaju, izvucem rep van i ribe s njim, lija ce medvjedu.Medo na to rece: Pa imam i ja rep.Imas, imas, odvrati mu spremno lija.I ja bih onda htio loviti ribu!Hajdemo na drugu stranu, gdje je jezero dublje, napravit cu ti rupu u ledu, na to ce lija medvjedu.Medo stavi rep u jezero, a lija rece – samo ostani tako, vratit cu se jamalo kasnije da vidim.Ali, nije.Medo sjedio cijele noci, s repom u vodi, led se uhvatio oko njega.Tad se lija prisulja i povice: Riba na repu!Medo skoci, rep ostade u ledu, u vodi, i zato su medvjedi kratkoga repa."
Cica-mica i gotova je prica Johna Bevisa, u njegovoj kuhinji, na rezervatu Umatilla, kraj Pendletona, u saveznoj drzavi Oregon, na sjeverozapadu Sjedinjenih Drzava.