Do 1991. Kazahstan, Turkmenistan, Uzbekistan, Kirgistan i Tadžikistan bili su dio Sovjetskog saveza. Povijesno gledano, na prostoru tih danas neovisnih država, križali su se razni utjecaji – od antičke Grčke, preko Perzijskog carstva, Turske, pa do arapske i kineske kulture.
Danas je Srednja Azija za Zapad važna i kao tranzitno područje za Afganistan, gdje NATO i Sjedinjene Države imaju svoje snage. Ukratko, Srednja je Azija danas ponovno u središtu zanimanja. Tamošnje zemlje nastoje uravnotežiti svoje veze s najvažnijim strateškim partnerima – Rusijom, Kinom, Amerikom i Europom.
Evan Feigenbaum – bivši američki diplomat, a danas u utjecajnom Vijeću za međunarodne odnose – govori o američkim vezama s tim dijelom svijeta. U središtu američkih interesa od kada su te zemlje postale neovisne je pomoći da one ojačaju svoju suverenost i samostalnost, na diplomatskom, strateškom, ekonomskom planu. Zato razvijamo odnose s njima.
Drugo, želimo proširiti njihove opcije razvoja, tako da to ne bude samo tranzitno područje. Treće, razvijamo veze na polju sigurnosti, trgovačke odnose i ulaganja, promičemo veće otvaranje tih zemalja prema vani, borbu protiv korupcije i pluralizam. Također, u interesu nam je da te države razviju svoj energetski sektor jer je on ključan za njihov prosperitet.
Paul Goble, stručnjak za područje Srednje Azije kao i post-komunističke zemlje općenito kaže da u ovom trenutku države regije imaju vrlo razvijene gospodarske veze s Kinom.
"S Kinom trguju izravno, bez posredništva treće zemlje. Zato je kinesko tržište za njih atraktivnije od ostalih. S druge strane, odnosi s Kinom su vrlo složeni. Kina, primjerice, uopće nije bila sretna kada je propao Sovjetski savez, jer na teritoriju ovih, sada neovisnih država, živi manje-više isto, muslimansko stanovništvo kao i u susjednim područjima sjeverozapadne Kine, u pokrajini Xinjiang. Kinu brine nestabilnost koja se može proširiti iz te regiju na njezin teritorij."
Sve zemlje regije nastoje uravnotežiti odnose sa svim 'velikim igračima', te iz toga izvući što više koristi. Alisher Khamidov, novinar iz Kirgistana, navodi kao primjer predsjednika svoje zemlje, Kurmanbeka Bakijeva. On je Zapadu pogotovo važan jer se preko Kirgistana opskrbljuje NATO-va misija u susjednom Afganistanu.
"Američka vojna baza je i dalje u Kirgistanu. Rusi otvaraju svoju novu bazu na jugu zemlje. Čini se da predsjednik Bakijev uspijeva održavati ravnotežu. No, ispod površine, ima raznih problema. Primjerice, Rusi nemaju povjerenja u režim Kurmanbeka Bakijeva."
Moskvi naime nije bilo drago kada je Kirgistan ipak produžio sporazum sa Sjedinjenim Državama o korištenju jedne vojne baze iz koje se opskrbljuje misija u Afganistanu – iako je Bakijev prvo najavio da će Washingtonu otkazati gostoprimstvo.
Paul Goble kaže da je Srednja Azija prilično eksplozivna regija, što je djelomice i rezultat njezine sovjetske prošlosti.
"Trebamo biti svjesni da će ovo područje vrlo vjerojatno zahvatiti velika kriza. Stanovništvo brzo raste. Ekonomije tih zemalja su u sve gorem stanju. Na vlasti su vrlo autoritarni, strogi režimi. Takav splet okolnost obično rezultira nestabilnošću. Države su na rubu raspada, u problem postaje i terorizam. Vrlo vjerojatno, za nekih deset do dvadeset godina, ova će regija biti pravi rasadnik terorista, mnogo više nego što je to arapski svijet danas."
Kirgistanski novinar Alisher Khamidov kaže da autoritarni režimi u regiji često progone svoje političke protivnike, i oporbu općenito, opravdavajući to – borbom protiv terorizma.
"Zapadna podrška ljudskim pravima i demokraciji u ovoj regiji, u posljednjih deset godina, dramatično je opala. U isto vrijeme, ojačali su autoritarni režimi. Lokalni aktivisti koji prate poštivanje ljudskih prava tvrde da je Europskoj Uniji i Americi ova problematika sve manje važna. To, s naše točke gledišta, nije dobro."
Primjer za to je odluka Europske unije da ukine embargo na uvoz oružja Uzbekistanu, što su kritizirale brojne ne-vladine organizacije koje prate poštivanje ljudskih prava i medijskih sloboda. No, vlada Uzbekisitana poboljšala je svoje veze sa Zapadom jer je dopustila da preko njezina teritorija prolazi opskrba ne-vojne opreme za misiju u Afganistanu. Paul Goble izdvaja još jedan problem – odnos prema dominantnoj vjeri u regiji, Islamu.
"Sovjetski Savez uspio je razgraditi, uništiti vjerske strukture u tim zemljama. Kada je Sovjetski Savez nestao, došlo je do brze i radikalne promjene na vjerskom planu. Da je tradicionalni Islam bio živ, promjena bi bila možda postupnija, no njega su sovjeti uništili."
Evan Feigenbaum međutim nije toliko pesimističan kada je u pitanju utjecaj vjere na društvenu i političku scenu pet država Srednje Azije.
"Tradicionalna vjera i tradicionalna kultura proživljavaju svojevrsnu obnovu. Kao i u drugim dijelovima svijeta, to u političkom smislu poprima razne oblike. Vlasti u tim zemljama neke od tih oblika iskazivanja vjere smatraju prijetnjom. Sjedinjene su Države pokušale u kontaktu s tim režimima ukazati na činjenicu da obnova Islama ne predstavlja u isto vrijeme i terorističku prijetnju."
Kao što svoje interese i ciljeve pokušavaju u regiji uravnotežiti druge zemlje, to čini i Washington. Amerika u Srednjoj Aziji ima i vojne interese, ali stalo joj je da se regija razvije u političkom i ekonomskom smislu. S druge strane, Washington se ne želi antagonizirati s despotskim režimima koji su na vlasti u svih pet bivših sovjetskih republika Srednje Azije.