Smanjivanje glečera pokazalo se kao jedan od najjasnijih vjesnika globalnog zatopljavanja. No, dok se većina glečera u svijetu povlači, nekolicina na američkom Zapadu – raste. Po nekima, povećavanje tih glečera potkopava dokaze o globalnom zatopljavanju. Međutim, znanstvenici, s druge strane, kažu da mogu objasniti te izuzetke.
Glečeri pokrivaju oko 15 milijuna četvornih kilometara površine Zemlje, ili nešto manje od ukupne površine južnoameričkog kontinenta. Većina glečerskog leda nalazi se na Antarktiku i Grenlandu, ali se glečere može vidjeti na gotovo svakom kontinentu, čak i Africi.
Prema podacima američkog Nacionalnog centra za snijeg i led, većina glečera u svijetu postaje sve tanja jer se u ljeto više leda otopi nego što se zimi nataloži snijega. To vrijedi podjednako za Himalaje kao i za planine američkog Zapada.
"Glečeri u Montani povukli su se za 56 posto. Dakle, izgubili su više od polovice svoje površine od početka prošlog stoljeća. Oni u Kaliforniji, u planinama Sierra, izgubili su 52 posto svoje površine," kaže Andrew Fountain, profesor Sveučilišta Portland State, koji je za Nacionalnu zakladu za znanost prikupio ogromnu količinu podataka o nekoliko stotina glečera američkog Zapada.
Gotovo svi ti glečeri se smanjuju … svi osim njih osam. Među njima je Crater Glacier, na Mount St. Helens, na jugoistoku savezne države Washington. Taj je glečer specijalnost hidrologa Joea Waldera.
"Ako očekujete da ćete vidjeti nešto lijepo i bijelo, onda vam slijedi razočaranje. To je vrlo tamna masa leda zbog velikih količina zdrobljenog stijenja koje su akumulirane na vrhu," kaže Walder.
Dan je topao i sunčan, ali jaki naleti vjetra onemogućavaju Walderov plan da sleti u sam krater. Ovaj znanstvenik Nacionalne geološke službe danas ne može doći bliže od opservatorija na vulkanu, udaljenog oko 8 kilometara od kratera. I kad je vjetar blaži, lavine i odroni stijenja čine krater vrlo opasnim mjestom za rad.
Walder kaže da je masivna erupcija vulkana Mount St. Helens, 1980., stvorila savršene uvjete za formiranje novog glečera. Krater, koji je otvoren prema sjeveru, ima vrlo strme zidove koji njegovo dno gotovo čitavu godinu zasjenjuju od sunca. Snijeg se zimi lavinama stalno odronjava sa stijena kratera na njegovo dno. Uglavnom, glečer se širi tako brzo da je prerastao instrumente postavljene da ga mjere. "Širi se oko stotinu metara godišnje," kaže Walder.
Može li rast ovog glečera unijeti sumnje u globalno zatopljavanje? Ne, kaže Walder, ovaj je glečer – anomalija. "To je zasigurno izuzetak koji nimalo ne mijenja opći fenomen topljenja glečera u čitavom zapadnom dijelu Sjeverne Amerike."
Na južnom kraju planinskog lanca Cascade raste drugačija snijegom pokrivena zagonetka. To je Mount Shasta. Mjerenja tamošnjih glečera pokazuju pedeset godina gotovo neprekidnog širenja. Profesor Fountain objašnjava vodeću teoriju o tim glečerima: "To je područje već duže vrijeme izloženo povećanoj količini padalina. A, ako su temperature iznad razine zamrzavanja, onda su to snježne padaline koje se talože na glečere."
Povećana vlaga dolazi zahvaljujući toplijem oceanu. Andrew Fountain kaže da jednaki mehanizam pomaže nekim glečerima na najvišim planinskim vrhuncima američkog sjeverozapada – poput Mount Rainier i Mount Baker – da ne gube masu. No, Fountain ne vjeruje da će ti glečeri uspjeti još dugo odolijevati globalnom trendu. Klimatski modeli prognoziraju da će linija snježnih padalina ići ka sve višoj nadmorskoj visini. To znači, kaže profesor Fountain, da će sve manja površina glečera dobivati nataložen snijeg zimi, odnosno da će oni sve više bivati erodirani kišom.