U srijedu, 2. rujna, u Dvorani zavoda HAZU u Palači Milesi otvorena je deseta samostalna izložba splitske slikarice Žane Bajić naslovljena "Pod krilima Wakan Tanke". Autorica je izložila više od dvadeset ulja inspiriranih kulturom sjevernoameričkih Indijanaca. Žana Bajić je s Goranom Vežićem razgovarala o svom slikarstvu i o tome zašto su joj Indijanci poticaj.
Žana Bajić: "O Indijancima mogu reći da nisam znala puno, ali su mi uvijek bili bliski kroz njihovu glazbu, i odlučila sam, nakon što sam pročitala knjigu “Malo Drvo”, slučajno je došla, a slučajnosti nema sigurno, tako da je sigurno došla iz nekog razloga. Osjetila sam kroz nju, da bi se trebala posvetiti tome, i da ovaj opus posvetim njima. Toliko sam se u tome dobro našla, toliko mi je u tome bilo lijepo, da mislim da ću u ovome ostati cijeli život, i da ću se razvijati u tome, jer prije svega mislim da će djela biti, da moraju biti, puno bolja, jer intuitivno su rađene, a sada želim ući i u njihovu povijest, i sve ono što oni jesu bili, tako da ja vjerujem da će se to kroz moje slike vidjeti."
Goran Vežić: Naslov izložbe je “Pod krilom Wakan Tanke”?
Žana Bajić: "Wakan Tanka je njihov veliki duh. Jednostavno sam osjetila, ovo sve skupa dok sam radila, da je jedan njihov duh bio prisutan u tome svemu. Imala sam osjećaj kao da sam bila vođena kroz to sve skupa, tako da sam htjela da i taj naziv nosi takvo ime – to je njihov duh, ili, da tako kažemo, njihov vrhunski Bog, koji se nalazi u apsolutno svemu, tako da je on bio i u meni i u mojim slikama, i u cijelom radu."
Goran Vežić: Koji su nazivi slika?
Žana Bajić: "Nazivi slika su uglavnom po njihovim obredima. Tu je “Ples Suncu”, zatim “Nebo se spušta na Zemlju”, “Onaj koji dovodi Sunce”, “Bića grmljavine”, “Mjesto plavog dima”, “Krug vremena”, “Žena pauk”. Kada sam počela raditi, nisam imala ideju, i tek kad je slika bila gotova, ja sam joj dala ime. Imena koja sam našla, i ove njihove obrede, svaki obred je odgovarao onoj slici koja jest. Iz tog razloga mislim da sam naziv izložbe nije bio slučajan, nego je to sve jednostavno, na jedan način bilo vođeno, a znamo da su oni bili duhovna bića, i da su bili jedno sa prirodom, i iz tog razloga su bili otvoreni prema nekom duhovnom svijetu."
Goran Vežić: Literatura Vas je potakla, muzika Vas inspirira – jeste li imali kontakata sa Indijancima?
Žana Bajić: "Znate da svako ljeto oni dolaze u Split. Budu tu ovi iz Bolivije, iz Sjeverne Amerike. Ovo je više rađeno, ajmo tako reći, na Sjeverno američku glazbu, tako da prije svega glazba je bila ta, ja znam na Rivi kad bi čula, a živim tu jako blizu Rive, da bi trčala, i da bi slušala. Čak prvi njihov CD mi je kćer, od džeparca prvoga, kupila i meni dala. Tako da jednostavno, kada se vratite unazad, a ja hvatam te neke životne poruke, i mislim da ima jedan veliki razlog zbog čega sam ja počela da radim. Još uvijek ne znam kompletan odgovor, ali pustimo vremenu, i mislim da će vrijeme dati odgovor, mada odgovor nije uopće bitan, bitno je da je meni lijepo u tome što radim."
Goran Vežić: Jeste li bili u Sjevernoj Americi, među Indijancima, odnosno ako niste, hoćete li?
Žana Bajić: "Ja sam u Americi bila u Clevelandu, kad mi je bilo 18 godina, a onda sam bila mlada, i nisam uopće znala da ću se ovim baviti. Ali, to je moj plan i to je moj cilj. Znači, ja bih izuzetno volila da dovedem Indijance ovdje, ali prvo ja moram otići do njih, i ja se nadam da će mi se otvoriti put, jer sve ovo kako je krenulo, sa ovom izložbom, stvari su tako posložene da čak i ne mogu vjerovati, i voljela bih otići u njihovo pleme, voljela bih upoznati njihove običaje, i voljela bih njih dovesti ovdje. U Zagrebu ima Indijanski festival koji se održava svake godine, tako da sam ja sa tim hrvatsko-američkim društvom pričala vezano za to da ova izložba bude početak nečega, da se dovede u Split, da se približi ljudima njihova kultura, njihova duhovnost, njihovi običaji prije svega."
Goran Vežić: Dvorana u palači Milesi, dvorana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, bila je puna, unatoč vrlo toploj i vrućoj večeri. Kako su ljudi primili izložbu?
Žana Bajić: "Osjetila se jedna iskrenost, znači nikad se nije osjetilo, što ja ne volim kod izložbi, neka pompa, da dođu i da budu viđeni. Nego jednostavno kao da smo svi postali jedno to veče, a ja sam bila ispunjena jer sam vidjela da su te slike oplemenile te ljude koji su ih gledali, odnosno, vidjeli ste po njihovoj fizionomiji, i po njihovom licu da im je bilo lijepo. A to je jako bitno, znači ne moraju oni shvatiti taj naslov, ne moraju oni shvatiti šta je na toj slici, ali kada vidite da je u tom trenu njima lijepo, kao da vidite da im se aura širi."
Goran Vežić: U mnoštvu Splićana je bio jedan Indijanac, Guillermo Navarro Copa, koji je svojom glazbom uljepšao večer. Otkud on - ovdje?
Žana Bajić: "Svake godine ovdje, već 20 godina ja mislim, koliko ja pratim, dolaze Indijanci svako ljeto i sviraju, i ja se radujem tome uvijek, i Bolivija i Sjeverna Amerika. Međutim eto ove godine, baš kad sam ja radila izložbu, Indijanaca nije bilo uopće, jer Hrvatske je uvela vize za Boliviju tako da oni nisu mogli dolaziti. Tako da ja sam rekla, pa jel moguće, evo sada kad radim izložbu o njima, da njih nema, ali sam opet bila nekako unutar sebe smirena, i rekla sam - ma nešto će se meni posložiti sigurno. Tako sam ja tog Indijanca našla u zadnji tren, jer baš tada kad je moj prijetelj išao da razgovara s njim u Makarsku, komunalni redarstvenik je dolazio da ga makne. Znači da je zakasnio sekundu jednu, ja ga ne bih našla. I on je pristao i bio je ovdje. To je ono o čemu vam pričam, da se stvari poslože. Trebalo je tako biti."