Uz Johna Coltranea i Colemana Hawkinsa, Lestera Younga smatraju jednim od trojice najznačajnijih tenor-saksofonista svih vremena. Dvadeset i sedmi kolovoza obilježena je bila stota obljetnica njegova rođenja.
Lester Young, poznat i kao "the President of Jazz," jednostavnije još kao – "The Prez," (naslov je dobio od Billie Holiday, svoje platonske ljubavi i glazbene srodne duše, a on je bio taj koji je njoj dao nadimak "Lady Day") predvodio je revoluciju na tenor saksofonu, utjecao na generacije glazbenika koji će doći poslije njega. Billie Holiday, Young je bio najdraža pratnja.
Mnogi njegovi izrazi, verbalni, postali su sastavni dio američkog leksikona. "That's cool" njegova je kovanica, popularizirao je riječ "cool" među hipsterima; "You dig?" također je njegova fraza. Youngu se pripisuje i uporaba riječi "bread," u značenju "money." "Kako miriši kruh," bilo bi Youngovo pitanje kad je htio znati koliko se za nastup plaća. I izraz "I feel a draft," Osjećam propuh, šifra za "U zraku se osjeća neprijateljstvo i predrasuda." "The hippest dude that ever lived," pisat će kasnije časopis Rolling Stone za Lestera Younga. Dio njegove legende bit će i njegova "cool," ekscentrična persona i njegov način odijevanja. Onaj famozni šešir poslužit će kao inspiracija Charlesu Mingusu za kompoziciju "Goodbye Porkpie Hat," elegiju napisanu samo nekoliko mjeseci po smrti Younga.
Daleko veći i značajniji, dakako, bio je njegov utjecaj na jezik glazbe. Istinski div jazza, njegova ključna ličnost, Lester Young je razvio vlastiti osebujni stil i postao legenda. Jednoručno je redefinirao ulogu tenor saksofona unutar jazz idioma. Svojim zvukom, mekim, slatkim i glatkim, i svojim stilom - lirskim, opuštenim, tekućim ili "plutajućim," kako ga je opisao Dan Morgenstern u svojoj knjizi Living in Jazz, Lester Young je zaveo i osvojio generacije poklonika i kolega-glazbenika.
"Originalnost, to treba imati," rekao je Young. "Možeš imati ton i tehniku sviranja i puno toga drugoga, ali bez originalnosti nisi nigdje i nisi ništa. Moraš biti originalan!"
Došao je za petama Colemanu Hawkinsu, inače svom glavnom rivalu, i svojom je maštovitošću i svojom vještinom i umijećem, svojom originalnošću, elektrizirao svijet jazza. Za razliku od Hawkinsa, međutim, koji je svojim agresivnijim stilom tada i dominirao, Youngov je stil, piše Morgenstern, "'lebdio' negdje iznad ritma, ali ritam nikad nije ispuštao iz vida. Young je bio poput akrobata. Njegova melodijska imaginacija bila je čudesna. Kombinacija ritma i melodije koju nitko drugi nije imao, nikada." "Kad ga slušate," rekla je jednom prilikom Billie Holiday, "čini vam se da pjeva, gotovo možete čuti riječi u njegovim notama."
Nitko drugi nije na saksofonu niti svirao, odnosno saksofon držao u rukama, na način Lestera Younga. Umjesto ispred sebe, okomito, Young ga je držao visoko u zraku, kao što bi flautu, ili nagnutog pod kutem od 45 stupnjeva, kao neki kanuist sa zamahnutim veslom u rukama.
Rođen 27. kolovoza 1909. godine, u mjestu Woodville, savezna država Mississippi, Young je odrastao u okolici New Orleansa. Bio je najstarije od troje djece Willisa Handyja Younga koji je, kao svestrani glazbenik, svu svoju djecu naučio svirati i s njima formirao obiteljski bend koji je nastupao na karnevalima. Lester je prvo učio violinu, pa trubu i bubnjeve, sa 13 godina odabrao alt-saksofon, a kad je, 1927., sa 18 godina, nakon mnogih sukoba s ocem, odlučio napustiti obitelj i obiteljski bend i priključiti se Bostoniansima, Arta Bronsona, posvetio se tenor saksofonu. Nakon nekoliko godina, nakon Minneapolisa i Oklahoma Cityja, i nakon Blue Devils, Waltera Pagea, skrasio se, 1933., u Kansas Cityju, gdje je svirao u orkestrima Bennieja Motena, Fletchera Hendersona i Counta Basieja. Kad je napustio Basiejev big band, 1940. godine, bio je već jedna od vrhunskih zvijezda jazza. Kasnije, par mjeseci pred svoju smrt, reći će u intervjuu francuskom fotografu Francoisu Postifu da nikad nije volio svirati u big bandu, "previše buke, svi ti tromboni i trube." Njegove najbolje snimke datiraju iz razdoblja po napuštanju Basiejevog orkestra, iz ranih 40-ih, kad se udružio s Billie Holiday, Charlijem Christianom, Bennyjem Goodmanom, Nat King Coleom...
Young je bio sramežljiv, povučen, volio je samoću, imao u sebi snažnu samodestruktivnu crtu – za zdravlje nije mario, boca alkohola uvijek mu je bila u džepu, a kad je bio pozvan u vojsku, 1945., završio je pred prijekim sudom, zbog marijuane i zbog toga što je odbio nositi oružje, odbio ubijati; sve što je želio bilo je svojom svirkom uveseljavati i usrećivati druge. Vrijeme koje će provesti u zatvoru, otprilike godinu dana, opisat će kao "ludu noćnu moru," ali po izlasku nastavlja s turnejama i snimanjima. Neki smatraju da njegovo sviranje nikad više nije bilo isto nakon tog traumatičnog iskustva (iako se s rasizmom morao nositi i boriti cijeloga života); drugi, da je tijekom pedesetih godina bio na vrhuncu svojih snaga (turneje sa Jazz At the Philharmonic orkestrima, Normana Granza, i snimke, recimo, s Royem Eldridgeom, Joom Jonesom, Freddiejem Greenom i Teddyjem Wilsonom), te da su njegove balade upravo tada imale najviše emocionalne snage i naboja.
Kronični alkoholizam koštat će ga života. Ubrzo po jednom angažmanu u Parizu, Lester Young umire u hotelu Alvin, na Manhattanu, 15. travnja 1959., u 49. godini života.
Utjecaj Lestera Younga, i kao improvizatora i kao interpretatora, na razvoj jazza, piše All About Jazz, nemjerljiv je, i to ne samo na saksofoniste i druge instrumentaliste-puhače nego na cijeli spektar drugih glasova.
Još za njegova života, mnogi u jazzu oponašali su njegov novi pristup saksofonu, kao i jazzu općenito. "Predsjednik" je imao puno "potpredsjednika." Brojni su glazbenici na koje je Lester Young imao dubokog utjecaja – Ben Webster, Dexter Gordon, Stan Getz, Zoot Sims, Wardell Gray, Charlie Parker, John Coltrane, Wayne Shorter, Paul Desmond, Sonny Rollins, Marion Brown, Lee Konitz, Joe Lovano... i Billie Holiday, Frank Sinatra, Antonio Carlos Jobim....
U srcu bluesman, Lesteru Youngu tipično su najviše ležale balade, ali s lakoćom je izvodio brze, swing numere. Swinger, neodoljivi i neumoljivi, Young će biti do kraja svoje karijere, do kraja svog života, i Freda Astairea navesti da kaže: "Ah, da mi je biti tako lak na nogama!"
"Lester Young je izvršio više utjecaja na kasnije generacije nego što to misli većina ljubitelja jazza," piše Ted Gioia. "Stota obljetnica njegova rođenja dobar je trenutak za slavlje života i karijere Lestera Younga, ali i savršena prilika za one koji nisu čuli njegove najbolje stvari da ih potraže i preslušaju jer, bili svijesni toga ili ne, cijelog su života slušali imitatore Lestera Younga."