Linkovi

Zar već 40 godina i od Woodstocka?


Prije 40 godina, više od 400.000 Amerikanaca, u dobi od 15 do 25 godina, sa svih strana zemlje, bilo je na putu ka jednoj farmi, blizu mjesta Bethel, 69 kilometara jugozapadno od mjesta Woodstock, u okrugu Sullivan, u saveznoj državi New York, za jedan dugi vikend "mira i glazbe." Pašnjak farmera Maxa Yasgura bit će, tijekom ta tri dana – petnaestog, šesnaestog i sedamnaestog kolovoza 1969. godine - mjesto jedne nove nacije - Woodstock Nation - mini-nacije hippieja u kojoj nije bilo predrasuda, u kojoj je droga bila praktično legalna, a ljubav "slobodna."

Woodstock Art and Music Fair počeo je kao festival glazbe, ljubavi i mira. Nije imao onu medijsku težinu koju je imao događaj koji se zbio početkom tog istog ljeta, prije 40 godina – čovjekovog slijetanja na Mjesec, događaja uz koji će, za Ameriku, barem, uvijek biti poravnata i zvijezda Waltera Cronkitea, nedavno preminulog legendarnog televizijskog novinara i komentatora CBS-a. Kao uostalom i uz mnoga druga zbivanja šezdesetih godina - ubojstvo predsjednika Kennedyja, rat u Vijetnamu, Watergate aferu.... Cronkite, koji je odbio napraviti "vijest dana" od smrti Elvisa Presleyja, priznat će, u intervjuu za Rolling Stone, 1987. godine, da je Woodstock, na svoju veliku žalost, propustio kao jedan od najvažnijih događaja tog razdoblja. Ostavio je, međutim, za sobom nekoliko albuma s medijskim vinjetama, vlastitim komentarima o raznim zbivanjima. Jedan je na temu Woodstocka:

"Dvadeset sedam dana nakon spuštanja [na Mjesec] u 'Tranquility Base,' Bazu mir [kraj Mora mira], na jednom nemirnom moru od blata, 42 stupnja dvije minute sjeverno, 74 stupnja osam minuta zapadno, došlo je do jedne druge "šetnje u svemiru" koju je 400.000 dugokosih hodočasnika nazvalo najboljim vikendom od postanka svijeta."

Ako i nije imao "pravu medijsku težinu," Woodstock, festival glazbe, ljubavi i mira, ipak je bio onaj trenutak kad su glazba i razonoda po prvi puta bile medijski priznate kao kulturna snaga i komercijalna sila.

Na koncu konca, na Woodstocku su i sudjelovali neki od najboljih rock glazbenika tog razdoblja: Sly & the Family Stone, Country Joe McDonald i Country Joe and The Fish, Canned Heat, Janis Joplin, Jefferson Airplane, Santana, Crosby, Stills, Nash & Young, The Who, Joan Baez, Arlo Guthrie, John Sebastian, Grateful Dead, Creedence Clearwater Revival, Ten Years After, Joe Cocker, The Band, Johnny Winter, Blood, Sweat and Tears, Jimi Hendrix, Paul Butterfield Blues Band i Ravi Shankar i drugi...

A u publici, bolje rečeno – u divovskoj zajednici Woodstocka? Vijetnamski veterani i antiratni prosvjednici, crnački militanti i zadrti "rednecksi", "anti-gay" i "pro-gay" aktivisti, oni za legalizaciju i oni za zabranu droge, anti-vladini i pro-vladini zagovornici i – oni koji su samo zbog glazbe došli. Dobro, i drugih, što legalnih, što ilegalnih užitaka.

Istinski vjernici, piše u autobiografiji Elliot Tiber, danas dizajner interijera koji je prije 40 godina volontirao motel svojih roditelja, u Bethelu, kao bazu organizatorima koncerta, Woodstock još uvijek zovu vrhuncem jedne ere predanosti napretku čovječanstva. Cinici kažu: smiješan, budalasti kraj jednom razdoblju naivnosti. A postoje i oni treći za koje je Woodstock jednostavno bio vraški dobar "party."

Na vrijeme uz 40. godišnjicu, dvije knjige i jedan film podsjećaju nas na ta tri dana u davnom kolovozu.

"Taking Woodstock," komedija redatelja Anga Leeja, rađena prema autobiografiji Elliota Tibera – "Taking Woodstock:A True Story of a Riot, a Concert, and a Life," prikazan je već u Cannesu, u američke kino-dvorane stiže potkraj ovog mjeseca.

Knjiga Michaela Langa, jednog od četvorice organizatora koncerta, pod naslovom "The Road to Woodstock," objavljena je krajem lipnja. U isto vrijeme i "Back to the Garden, The Story of Woodstock," dugogodišnjeg njujorškog radijskog DJ-a Petea Fornatalea.

Obje knjige nude obilje poznatih i manje poznatih detalja o tom važnom trenutku u kulturnoj povijesti Sjedinjenih Država. Fornataleova govori više o glazbi i bendovima – tko je bio apsolutna senzacija (Sly Stone, Joe Cocker), tko je "podbacio," dao manje od očekivanoga (Janis Joplin, Grateful Dead). Langova knjiga govori više o organizacijskim aspektima Woodstocka i opasnostima koje su prijetile da "vikend mira i ljubavi" postane katastrofa.

Osim što objašnjava zašto mu nije pošlo za rukom nagovoriti Dylana i kaubojskog croonera Roya Rogersa, koji je trebao na kraju svakog koncerta otpjevati "Happy Trails," a to znači i nakon "Star-Spangled Banner" i Jimija Hendrixa, Lang, četrdeset godina kasnije, njome lijepo i jasno daje na znanje da je pravo čudo što je ikada uopće i došlo do Woodstocka.

Iako su mjeseci i mjeseci bili utrošeni u pripremu koncerta, ništa nije išlo kako treba. Prva, originalna lokacija za koncert, Woodstock, bila je u zadnji čas otkazana. Otkazana je u zadnji čas bila i druga lokacija, u Wallkillu, na jednom napuštenom industrijskom kompleksu. Lang i njegovi partneri rastrčali su se po ruralnom okrugu Sullivan u fanatičnoj potrazi za novom lokacijom i srećom naletjeli na voljnog Maxa Yasgura, 49-godišnjeg republikanca, vlasnika mljekarske farme, koji će ponijeti i naslov hippie-heroja. S nekoliko strana stizale su prijetnje da koncert neće moći biti održan. Od Abbieja Hoffmana, primjerice. Taj je politički aktivist i čelnik Yippie stranke (njemu se pripisuje kovanica "Woodstock Nation") održavanje festivala uvjetovao sa 20.000 dolara; toliko je tražio od organizatora kao podršku njegovim ljevičarskim aktivnostima. Dobio je samo 10.000 dolara. Za Hoffmana, Woodstock je završio onog trenutka kad ga je, na pozornici, za nastupa The Who, gitarom po glavi tresnuo Pete Townshend. Hoffman je od Woodstocka želio da bude simbol otpora represiji i na binu je skočio s namjerom prosvjeda protiv uhićenja jednog drugog aktivista, Johna Sinclaira, zbog posjedovanja droga. Nakon Townshendove "intervencije," Hoffman je brzo nestao i s pozornice i sa Woodstocka.

Richie Havens nije htio biti prvi, nije htio otvoriti festival, bojao se da će ga gađati limenkama piva, ali morao je, pristao je i spasio stvar. Naime, svi drugi koji su trebali tog prvog dana nastupiti, zapeli su negdje u prometu i debelo kasnili. Havens je više od dva i pol sata morao sam pjevati. Zapele su u prometu i blagajne, za prodaju karata, pa su uklonjene bile i ograde oko pašnjaka i ono što je trebalo postati veliki poslovni poduhvat organizatora proglašeno je bilo besplatnim koncertom, otvorenom svima. Bilo je samo nekoliko telefonskih govornica, djeca su bila odsječena od svijeta i od njihovih na smrt preplašenih roditelja. Prizori koje su im mediji prenosili bili su oni kolona napuštenih automobila, predoziranja drogama....

Propala je u zadnji trenutak i zaštita kad je New York Police Department zabranio svojim policajcima, njih nekoliko stotina, da honorarno, kad nisu na dužnosti, rade na festivalu kao zaštitari. Kriminal, međutim, nije bio nikakva opasnost, ali loše vrijeme jest – organizatori su se bojali masovne elektrokucije ukoliko bi voda prodrla u električne kablove koji su bili razmješteni točno ispod publike.

Promet i parking bili su prava noćna mora. Premalo cesta, previše ljudi (bilo bi ih i više od 400.000, ali mnogi su zbog prometa odustali i vratili se kućama, mnogi ipak pješice nastavili), bilo je hladno, snažan vjetar, kiša je ljevala, blato do koljena...

Ali publika je bila vesela i sretna. Pete Fornatale u svojoj knjizi "Back to the Garden"citira Ravija Shankara: "Bilo je mokro i vrlo hladno, ali bili su tako sretni u blatu; svi drogirani, naravno, ali svi su uživali, bili veseli. Podsjećali su me na vodene bivole koje viđate u Indiji, duboko u blato zagnjureni."

Festival je bio proglašen postradalim područjem i da je kojim slučajem izbilo nasilje, komisija, po riječima Waltera Cronkitea, koja bi ga istraživala okrivila bi, sasvim sigurno, promotore festivala, jer nije bilo vode, hrane, medicinskih ili higijenskih usluga. Komisija bi sasvim sigurno, na pašnjaku Maxa Yasgura, zamijetila i obilje marijuane i droga.

Ali, nikakvog nasilja – krađe, silovanja, ubojstava - nije bilo, osim, prirodno, neovlaštenog stupanja na tuđe posjede. Na negativnoj strani – zabilježena su tri smrtna slučaja, od predoziranja. Na pozitivnoj – dva rođenja! A gotovo pola milijuna mladih bilo je prepušteno sebi samima, naučili su značenje riječi "podijeliti, pomoći, poštivati, surađivati." Svi su bili jedni drugima na usluzi. Hrana, ono malo koliko je nje bilo, dijelila se međusobno. Da, droga također, nje je očito i puno više bilo.

Woodstock, "tri dana mira i glazbe," usprskos blatu i drogama, predstavlja jedan od rijetkih trenutaka kad se na jednom mjestu nađe na tisuće stranaca, a vlada društveni sklad bez presedana. Do takvih događaja dolazi samo jednom i nema ponavljanja. Ali neke su vrijednosti Woodstocka i četrdeset godina kasnije još uvijek s nama. Kako je to Carlos Santana rekao: "U kolektivnoj avanturi Woodstocka vidio sam nešto što i danas vrijedi. Vidio sam Woodstock u padu Berlinskog zida, vidio Woodstock u puštanju Nelsona Mandele na slobodu, nakon 27 godina zatvora, vidio Woodstock na dočeku novog milenija, vidim Woodstock svakog dana."

Michael Lang, koproducent koncerta: "Crni čovjek u Bijeloj kući... Pokret zelenih za zdraviji, održivi život... sve se to rodilo za tog razdoblja."

Elliot Tiber: "Woodstock je, kao i nekoliko drugih povijesnih događaja, postao dio kulturnog leksikona. Watergate, primjerice, izraz je za nacionalnu krizu povjerenja; Waterloo, za sramotni poraz; Woodstock – za mladenački hedonizam i ekscese 60-ih godina. Amalgam koji ne može biti ponovljen nikada."

Jon Pareles, glazbeni kritičar, u New York Timesu, prije nekoliko dana: "Jedan od događaja s kraja šezdesetih godina koji je završio s jasnim happy endom.... [Woodstock] još uvijek "grije" svojim ružičastim odsjajem. Bio je konačan i bio je s osmjesima od uha do uha, velika razlika od vijetnamskog rata i toliko raspravljanog generacijskog jaza onog razdoblja. Woodstock je bio slobodan, u oba značenja te riječi: slobodan kao u "oslobođen" (od zakona protiv droga i od kodeksa odijevanja), i slobodan kao u "gratis," kao u "besplatno," ulaznice se nisu ubirale, a Wavy Gravy [pravim imenom Hugh Nanton Romney, vođa jedne hippie-komune] organizirao je, zajedno s članovima Hog Farm Collective, dostavu hrane helikopterima - donacija okolnih mjesta - i s pozornice se gladnoj, pokisloj, promrzloj publici obratio riječima: Doručak u krevetu, za četristo tisuća... Puno nasljeđe Woodstocka ima s drogama isto onoliko koliko i s idealizmom šezdesetih godina... Za istinske vjernike, istinske sljedbenike, Woodstock je bio više o suradnji i međusobnoj pomoći, o vođenju ljubavi, ne rata. U vrijeme kad je Vijetnam podijelio Ameriku na jastrebove i golubove, golub mira je našao mjesto na festivalskom geslu, sjedi na gitari. Ali Woodstock je bio i veliki broj ljudi koji su se drogirali, a drogirati se puno je lakše nego svijet mijenjati... Glazbenici su nastupali za najveću publiku njihovih života. Već je sama veličina Woodstocka važna i značajna. Beatlesi su na stadionu Shea nastupili za 55.000; Monterey Pop je 1967. godine privukao 200.000, tijekom tri dana. Bilo je nakon Woodstocka većih okupljanja – 600.000 na Isle of Wight festivalu, 1970., isto toliko na jednodnevnom Summer Jamu, u Watkins Glenu, u New Yorku, 1973. godine. Ali to su bili samo koncerti, ne i kulturalni simboli... Woodstock je bio drugačiji."

XS
SM
MD
LG