Prokrijumčarivši kokain iz Meksika, dvojica hippie-bikera – Wyatt i Billy - drogu prodaju u Los Angelesu, jednom čovjeku u Rolls-Royceu, novac skrivaju u spremniku za gorivo Wyattovog motocikla, Harley-Davidson Hydra-Glide choppera u California-stilu. Spremnik je oslikan "zvjezdicama i prugama;" istim motivom, američkom zastavom, ukrašena je i Wyattova kožna jakna. Billy je odjeven "po indijanski" – hlače i košulja od jelenske kože. U ulozi Wyatta – Peter Fonda, inače, producent filma, u ulozi Billyja – Dennis Hopper, ujedno i redatelj filma. Zajedno sa Terryjem Southernom njih dvojica su bili i pisci scenarija. Fonda i Hopper će reći da su imena njihovih likova uzeta od legendarnih odmetničkih ličnosti iz američke povijesti - Wyatta Earpa i Billy the Kida (možda i "Wild Bill" Hickcocka). Fondin Wyatt nosi još i nadimak "Captain America."
Wyatt skida i na zemlju baca svoj ručni sat, u znak novostečene slobode i odbacivanja vremenskih ograničenja suvremenog društva, i dvojica kreću na putovanje preko američkog Jugozapada i Juga, Kalifornija, Arizona, New Mexico, Texas, Louisiana. Cilj je – stići u New Orleans, na vrijeme za Mardi Gras. Cilj je – naći slobodu (ili barem iluziju slobode), na beskrajno dugim, širom otvorenim cestama, u Americi koja je konformistička i korumpirana, u raljama predrasuda, paranoje i nasilja. Prva je jedna prazna pustinjska, ispod kristalno čistog, plavog neba. Soundtrack: "Born to Be Wild," Steppenwolfa. Milijuni znaju one riječi: "Get your motor runnin'/Head out on the highway/Lookin' for adventure/And whatever comes our way..." Uz Steppenwolf, atmosferu filma dopunjuju i Jimi Hendrix, The Band, Smith, The Byrds... klasični rock iz šezdesetih godina, s ploča iz zbirki Petera Fonde i Dennisa Hoppera.
Borovi brzo promiču dok se dva choppera (oba napravljena prema Fondinim nacrtima) uspinju na veće visine Jugozapada. Sunce zalazi iza planina, bikeri staju ispred jednog motela. "Hey man, you got a room," pita Wyatt. Čovjek jednim pogledom odmjeri dvojicu dugokosih bikera i rukom okrene znak – No Vacancy, Nema soba. "You asshole," Billy ljutito uzvraća. Tako počinje "Easy Rider," road-movie koji će postati kultni klasik i filmska himna buntovne hippie-kulture.
Milijuni u svijetu znaju i da "Easy Rider" istražuje društveni krajolik, napetosti i probleme u Sjedinjenim Državama šezdesetih godina – rađanje i odumiranje hippie-pokreta, način života u komunama, uporabu droga... i da je film "priča o čovjeku koji je krenuo otkriti Ameriku, ali je nije mogao naći, nigdje."
Na svom putovanju Wyatt i Billy susreću razne ljude... Jedu s jednim rančerom kojemu Wyatt odaje priznanje zbog njegove sposobnosti da hrani i skrbi za cijelu njegovu mnogobrojnu obitelj. Uzimaju i jednog autostopera koji ih vodi u svoju komunu, a na njihovom odlasku daje Wyattu malo LSD-ja, da ga "podijeli s pravim ljudima." Wyatt i Billy pridružuju se, iz vica, paradi u nekom malom mjestu i bivaju uhićeni jer nisu za sudjelovanje u paradi imali dozvolu. U zatvoru, ćeliju dijele s alkoholičarem Georgeom Hansonom (Jack Nicholson), inače odvjetnikom koji radi za organizaciju American Civil Liberties Union. George ih sve izbavlja iz zatvora i kreće s njima put New Orleansa. I već prve večeri njegovi ga novi prijatelji upoznaju s marijuanom. George se nećka, govori da to vodi do težih droga, na koncu popušta. U jednom restoranu u Louisiani, lokalne su srednjoškolke fascinirane njima, htjele bi se provozati na njihovim motociklima, ali muškarci i jedan policajac dobacuju podrugljive i uvredljive, rasističke i homofobne komentare. Trojka napušta restoran bez jela, kampira kraj puta, George komentira: Ovo je nekad bila vraški dobra zemlja. Ne razumijem što joj se dogodilo, gdje je nestala. I primjećuje da Amerikanci puno govore o slobodi i važnosti slobode, ali da se zapravo boje svakoga tko slobodu istinski i otvoreno ispoljava. Kasnije te noći, lokalni ih muškarci pronalaze i brutalno tuku. Wyatt i Billy prolaze s manjim ozljedama, ali Georgea mačetom ubijaju. U New Orleansu, Wyatt i Billy se pridružuju karnevalskom slavlju, završavaju sa dvije prostitutke na lokalnom groblju, i na vrlo lošem psihodeličnom "tripu." Wyatt shvaća da je njihova potraga za slobodom, iako financijski uspješna, u duhovnom smislu bila potpuni neuspjeh. Prije no što će krenuti dalje, za Floridu, gdje sa svojom lijepom zaradom skrivenom u spremniku za gorivo Wyattova choppera i žele "u mirovinu," Billy bunca nešto o tome kako je "američki san" ostvaren i postignut, ali Wyatt priznaje: "Znaš, Billy, izvisili smo."
Dva "rednecka," zadrta, zadojena mržnjom prema dugokosima, ali i s puškama iznad sjedišta njihova kamioneta, žele se, na cesti, grubo poigrati bikerima. Jedan od njih puca i ozbiljno ranjava Billyja. Wyatt ubrzava da bi prijatelju priskočio u pomoć, ali iz kamioneta opet vatra, metak pogađa spremnik za gorivo Wyattovog motocikla. U eksploziji koja ga nužno ne ubija, Wyatt leti s motocikla, film završava, kamera prikazuje motocikl u plamenu, onda se diže ka nebu, gotovo je apokaliptično putovanje Wyatta i Billyja, širokim, bezgraničnim cestama i mjestima u kojima žive ljudi uskih, ograničenih pogleda. U smrti je, čini se, jedina sloboda, jedini način bijega iz sistema u Americi koji s prezirom gleda na idealizam i alternativni načini života. Uz odjavnu špicu - "Ballad of Easy Rider," Rogera McGuinna, o čovjeku koji je jedino želio biti slobodan, kao rijeka koja teče posred američkog prirodnog krajolika: "The river flows, it flows to the sea/Wherever that river goes, that's where I want to be/Flow river, flow, let your waters wash down/Take me from this road to some other town/All I wanted was to be free/And that's the way it turned out to be..."
Odraz kolapsa idealizma šezdesetih godina, "Easy Rider" je za mladu publiku tog vremena bio ritualni doživljaj, gledan više puta. Odredio je kriterij, bio mjerilo za cijelu jednu generaciju razočaranu u vladu, u svijet, u establishment, generaciju s razbijenim iluzijama.
Napravljen s budžetom od samo pola milijuna nestudijskih dolara, film je, na zaprepaštenje Hollywooda, ostvario zaradu od 19 milijuna dolara, preračunato u današnje – više od 90 milijuna. Zajedno s filmovima "Bonnie and Clyde" i "The Graduate" začeo je fazu postklasičnog, Novog Hollywooda, otvorio put novim, još neovisnijim i društveno relevantnim filmovima potkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina. I napravio zvijezdu od Jacka Nicholsona. Film je bio i prijelomni trenutak za direktora fotografije Laszla Kovacza koji će reći da jefilm bio "revolucija u Hollywoodu, nije izgledao kao nijedan drugi studijski film." Filmski kritičar Leonard Matlin reći će pak da "američki Novi val ne bi doživio onaj procvat koji je imao potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina da nije bilo Kovacza (i Vilmosa Zsigmonda)."
Kao "kulturalno, povijesno i estetski značajno" filmsko djelo "Easy Rider" je uvršten u Nacionalni filmski registar Sjedinjenih Država, na popisu je i "100 godina, 100 filmova," Američkog filmskog instituta (AFI). Snimljen u prvoj polovici 1968., otprilike između održavanja njuorleanskog karnevala i atentata na Martina Luthera Kinga i na Roberta Kennedyja, u Sjedinjenim je Državama počeo s prikazivanjem 14. srpnja 1969., u godini Woodstocka, sa već osvojenom nagradom u Cannesu za najbolji film jednog novog redatelja. Dennisa Hoppera. Publika na zapadnoj obali Sjedinjenih Država film je vrlo dobro primila; u New Orleansu, po pričanju Hoppera, publika je klicanjem odobravala ubojstvo jednog od likova. Danas, naravno, "Easy Rider" je američka institucija.
Niti jedna od njegovih brojnih filmskih imitacija neće imati značaj i utjecaj "Easy Ridera;" on ostaje jednim od seminalnih djela Hollywooda s kraja 60-ih godina, kako zbog svog pionirskog nasljeđa tako i zbog svog izuzetno oštrog perceptivnog portreta jednog za zemlju kaotičnog razdoblja – podijeljenosti oko vijetnamskog rata između hippie-kulture i represivnog establishmenta.
"Easy Rider" nije bio prvi road-movie, ali bio je vjerojatno najutjecajniji, moguće najbolji.
Četrdeset godina kasnije, La Times piše: "Sedam razloga zbog kojih je 'Easy Rider,' taj izvanredni primjer filmske Americane, vrijedan pamćenja... Zbog šture ljepote pustinja i polja i puteva koji sjeku od Los Angelesa do New Orleansa. Zbog bogatstva i složenosti ljudskog krajolika – neuljepšanih, običnih, izvanrednih, koji uključujuju, koji ne praštaju, izgubljenih i nađenih ljudi – i emocija i tekstura. Zbog nostalgije koju izaziva, za vremenom i mjestom, i sjećanja na hippieje i komune i bunt, kad marijuana još nije imala apsolutno nikakvu medicinsku vrijednost, ali je svejedno bila dobra stvar. Zbog Dennisa Hoppera, jer propustili smo ga cijeniti kao redatelja; njegov je nepožurivani, vjerni stil pričanja savršeno prenio duh hippie-kulture 60-ih godina, a njegov instinkt s glumcima otkrio vragoljasto divnu dušu Jacka Nicholsona. Zbog toga što nas podsjeća na to kako zastrašujući južnjački zatvor može biti. Zbog Petera Fonde, koji uvijek tako dobro izgleda u vlastitoj koži – tko se ne bi s njim išao voziti? I zbog toga što bi doista žalosno bilo da propustite priliku sami za sebe ponovno otkriti "Easy Ridera."
