U listopadu 1935. godine, na Broadwayu je s prikazivanjem počeo musical Jubilee, Colea Portera. Nije imao puno uspjeha, velika rijetkost za slavnog skladatelja. Jubilee je doživio samo 169 izvedbi na daskama brodvejskog kazališta Imperial, ali jedna pjesma iz tog musicala živi već više od 80 godina. Zahvaljujući, ne u maloj mjeri, nezaboravnoj interpretaciji klarinetista Artieja Shawa.
“Ako nešto u popularnoj glazbi potraje pedeset godina, onda su svi izgledi da će to postati ono što podrugljivo zovemo – besmrtno,” rekao je, u svom stilu, Artie Shaw. To znači da je “Begin the Beguine,” Colea Portera, snimljena u srpnju 1938. godine, u izvedbi tada 28-godišnjeg Artieja Shawa - besmrtna, traje, eto, već više od osam desetljeća.
Shaw je izbacio Porterov tekst – nešto o palmama, egzotičnim tropskim noćima – i s aranžerom Jerryjem Grayom, napravio od Porterove melodije, s klarinetom iznad ritam-sekcije u onim uvodnim taktovima, nešto živo i neobuzdano, uzbudljivo i neodoljivo, i nedvojbeno američko.
Kad se Porter konačno susreo sa Shawom, rekao je: Drago mi je upoznati mojeg suradnika!
Shaw je već počeo svoj siguran uspon ka uspjehu kad je snimio Porterovu skladbu.Ona će biti prodana u više od milijun primjeraka.Ogromna brojka, za ono vrijeme gramofonskih ploča na 78 okretaja.“Ta zgodna pjesmica iz jednog od rijetkih neuspjelih Porterovih showova,” kako je Shaw volio za nju govoriti, a koja ime nosi po rumbi sličnom plesu s otoka Martinique i St. Lucia, postat će jednim od najvećih bestsellera u povijesti, biti “glazbena tema” nebrojenim ljubavnim parovima, a Shawu donijeti status ikone, u Americi i daleko izvan nje.Potkraj 30-ih godina, pred sam početak Drugog svjetskog rata, časopis Time je pisao da “njemačka javnost, na spomen Amerike, misli na nebodere, Clarka Gablea i Artieja Shawa.”
Iako mu status zvijezde nije bio po volji, Shaw je živio kao zvijezda i više od jednog Clarka Gablea.U roku od godine dana, on i njegov band zarađivali su, tjedno, 60.000 dolara (u današnjim dolarima – više od 600.000!), a Shaw je dobio nadimak “Kralj swinga.”
“Begin the Beguine” je naočitog virtuoza na klarinetu pretvorila u pop-zvijezdu koja će se ženiti osam puta.Shaw je imao više supruga nego orkestara.Među njima su bile Ava Gardner i Lana Turner, a imao je i nebrojene veze s drugim holivudskim boginjama.Kasnije, kad se prestao ženiti, predavao je na koledžima, na temu “Uzastopna monogamija i idealna rastava.”
Artie Shaw je mrzio “Begin the Beguine,” govorio da mu se povraća svaki put kad od njega traže da ju svira.Artie Shaw, swing-bandleader, uz Bennyja Goodmana i Woodyja Hermana, također klarinetiste, jedan od trojice najboljih bandleadera swing-razdoblja, mrzio je i riječ “swing;” Artie Shaw, jazz glazbenik, mrzio je i riječ “jazz,” improvizacija ga je užasno frustrirala.Za Atlantic Monthly rekao je jednom prilikom:“Kad čitate Thomasa Manna, čitate Thomasa Manna, nitko ne improvizira oko njegovih rečenica.Dva najpoštenija i najčišća medija, to su slikarstvo i literatura.”
Artie Shaw nije volio ni pjevače, a ni plesače, mrzio je svirati plesnu glazbu (“Nikad nisam mogao razumijeti zašto su ljudi htjeli plesati uz moju glazbu kad sam je ja svirao dovoljno dobro za slušanje!”), gnušao se i svojih obožavalaca.Publiku je zvao “imbecilima, kretenima,” glazbenike “primadonama,” šefove glazbene industrije “lopovima.”Mrzio je glazbenu industriju, govorio da je “popularna američka glazba 10% umjetnost i 90% biznis.”
Za glazbeni biznis, općenito, Shaw je imao samo najpogrdnije izraze.Osjećao se vrlo neudobno u ulozi zvanoj “Artie Shaw.”Kad god bi doživio uspjeh, okrenuo bi mu leđa. Njegovom temperamentu jednostavno nisu odgovarale obaveze, ni profesionalne ni osobne. Više se puta iz biznisa povlačio i opet mu se vraćao;između tih pokušaja bijega snimao bi ili s jednim od svojih tekućih “big bandova” (često ih je raspuštao već nakon nekoliko mjeseci) ili sa svojim manjim ansamblom za komorni jazz, Grammercy Five, čiji sastav je također mijenjao tijekom cijele svoje karijere. Neki od glazbenika koji su nastupali i snimali sa Shawom, u njegovim raznim bandovima i ansamblima: bubnjari Buddy Rich i Dave Tough, trubači Billy Butterfield i Roy Eldridge, trombonist Ray Conniff, basist Tommy Potter, pijanisti Hank Jones i Dodo Marmarosa i Johnny Guarnieri, gitaristi Barney Kessel i Tal Farlow i Joe Puma, vokalisti Helen Forrest i Mel Tormé.
S nizom drugih hitova, poput kompozicije Alberta Domingueza - “Frenesi,” 1940. godine; pa “Stardust,” Hoagyja Carmichaela, te iste godine (za svoj solo u “Stardust” Shaw će puno kasnije, kad mu je već bilo 90 godina, u rijetkom priznavanju vlastitog rada, reći da je tada bio najbliže savršenstvu),potom “Moonglow” i “Rosalie” i “Summit Ridge Drive” i “Dancing in the Dark,” Shaw će prodati više od 100 milijuna ploča, ali sve će to “otpisati” kao “idi-mi-dođi-mi” i prednost davati istraživanju novih zvukova, čak i onda kad bi ga oni udaljavali od slušatelja i bosova glazbenih kompanija.
Artie Shaw je bio prvi bjelački bandleader koji je, u punom statusu, uposlio jednu crnačku vokalisticu, Billie Holiday, 1938. godine, u vrijeme kad na tako nešto nitko drugi nije još niti pomišljao.
Inovativan, po mišljenju mnogih - inovativniji i svestraniji i vrsniji od njegovog najozbiljnijeg rivala Bennyja Goodmana i drugih klarinetista tog vremena, Shaw je koristio gudačka glazbala u fuziji klasične i jazza; još je 1936. počeo eksperimentirati sa jazzom bez klavira; a svoj identitet glazbenika s klasičnim repertoarom dokazivao je bezbroj puta.Zvuk njegova klarineta bio je smjesta prepoznatljiv – svilenkasti, izražajni vibrato, izvanredna kontrola u gornjem registru.Shaw je mogao svirati i “hot” i “cool” i uvijek je svirao lijepo.
Njegova sklonost za glazbena iznenađenja donijet će mu mnoge pohvale od kritičara koji će se s njegovim radom upoznati tek desetljećima kasnije.“Artie Shaw: Self-Portrait,” izdan 2001., njegova retrospektiva na pet diskova na kojima je i 15 snimki Shawova seksteta Grammercy Five, navest će jazz-kritičara Los Angeles Timesa – Dona Heckmana – da napiše “glazba Mr. Shawa među najodličnijom je američkom glazbom 20. stoljeća.”
Artie Shaw, pravim imenom Arthur Jacob Arshawsky, rođen je, 1910. godine, u New Yorku, odrastao u New Havenu, u Connecticutu.Počeo je na saksofonu, sa 13 godina, nedugo potom prešao na klarinet.Razvio se pod utjecajem dva potpuno različna genija – Igora Stravinskog i Louisa Armstronga.Uz Armstronga, imao je još dva jazz-idola – kornetista Bixa Beiderbeckea i saksofonista i bandleadera Franka Trumbauera.Ti su ga njegovi uzori i nadahnuli na skladanje, i uvrštavanje u svoj repertoar, kako klasične glazbe tako i swinga i jazza. Mozart, Šostakovič, Bartok, Debussy, Ravel, Milhaud, Kabalevsky... ali i Cole Porter, George Gershwin, i to su samo neki od skladatelja koje je Shaw snimio s vodećim američkim orkestrima.
Nakon japanskog napada na Pearl Harbor, Shaw se pridružio američkoj mornarici i s orkestrom, koji je tada formirao, nastupao je po cijelom pacifičkom ratištu, održavao ponekad i četiri koncerta dnevno.Zasićen turnejama, umoran od nastupa i tijekom ratnih i tijekom poratnih godina, Shaw je zauvijek odložio svoj klarinet, 1954., u dobi od 44. godine.Postoji, volio je Shaw ponavljati, jedna španjolska:“Bog je rekao – uzmi sve što želiš, ali plati.A malo je onih koji vole plaćati.”
Možda je Bob Weir (Grateful Dead) i bio u pravu kad je rekao da se “umjetnici nikada ne povlače u mirovinu,” ali Shaw je upravo to učinio, jednostavno se povukao, na vrhuncu svoje popularnosti i moguće vrhuncu svog kreativnog potencijala, u strahu da će, ostane li u glazbenom biznisu, i kompas i razum izgubiti. “Ja sam bolesni perfekcionist, a bolesni perfekcionisti, u ovom svijetu, u kojemu mi živimo, uvijek završavaju zadnji,” rekao je u jednom intervjuu.Sa statusom zvijezde, Shaw je bio svijestan svih prednosti koje mu je taj status jamčio, ali nije za biznis više imao ni živaca ni strpljenja.I mrzio je biti u središtu pažnje.Duke Ellington će mu reći: “Čovječe, imaš više petlje od svih nas drugih.”
I imao je. Artie Shaw, vrhunski klarinetist, posvetit će se pisanju (“The Trouble With Cinderella: An Outline of Identity;” “I Love You, I Hate You, Drop Dead!;” “The Best of Intentions and Other Stories”), voditi mljekarsku farmu u Pennsylvaniji, postati pravim stručnjakom za mušičarenje i jednim od najboljih strijelaca u Americi, držati predavanja i seminare na teme umjetnosti, književnosti i evolucije Big Band razdoblja.I nadživjeti sve druge bandleadere.Umro je 2005., u 95. godini života.
Na zahtjev urednika Who’s Who in America, napisao je ove riječi za svoj epitaf:“Činio je najbolje s onim što mu je bilo na raspolaganju.”A onda, predavajuci, jednom prilikom, studentima glazbe na University of Southern California, izjavio da to treba promijeniti u nešto “ kraće i elegantnije... Go away!”
Artie Shaw je u glazbu krenuo jer mu je trebao novac, da bi završio svoje školovanje.Prodao je 100 milijuna ploča i shvatio da u novcu nije sve!
Iako je Benny Goodman ponio službeni naslov “Kralja swinga,” među jazz entuzijastima i danas se vodi rasprava o tome kome ta titula stvarno i zasluženo pripada – Goodmanu ili Artijeu Shawu.Kod samog Shawa nije postojala nikakva dvojba.“Goodman svira klarinet i svira ga jednako dobro kao i ja, ali Goodman je želio biti instrumentalist.Ja sviram glazbu, ja sam uvijek htio biti glazbenik, mislim da je moj um, moj način razmišljanja, složeniji od njegova.”
“Nema razloga da budem lažno skroman,” izjavio je u jednom intervjuu za Washington Post, 1978. godine.“Bio samnajbolji!Kad pogledate sve one koji su u ono vrijeme bili veliki – Glenn Miller, Tommy Dorsey, Count Basie, Benny Goodman – mislim da je i moj život bio najbolji.”
Klarinetist (i saksofonist) Barney Bigard, dugogodišnji član orkestra Dukea Ellingtona (“Mood Indiago”), rekao je: “Za mene, najveći je bio Artie Shaw.Kreirao je vlastite zvuke.”
Selmer klarinet, na kojemu je Shaw snimio “Begin the Beguine,” 1938. godine, nalazi se u Smithsonian muzeju američke povijesti, zajedno s njegovim Buffettom, klarinetomtoplijeg, slađeg zvuka, koji je Artie Shaw volio koristiti kad je svirao s Grammercy Five.
