U nedavno objavljenoj knjizi „Sučeljavanje s jugoslavenskim kontroverzama“, jedno od poglavlja posvećeno je ulozi međunarodne zajednice u raspletu sukoba na područjima bivše Jugoslavije. U poglavlju se, među ostalim, pojašnjava navodno obećanje američkog mirovnog posrednika, veleposlanika Richarda Holbrookea, iz 1995., da Radovan Karadžić neće biti kazneno gonjen ukoliko se pristane povuči s političke scene Republike Srpske.
Glas Amerike se obratio američkom državnom tajništvu s molbom za komentar. Kolege iz Srpske redakcije Glasa Amerike bili su upućeni na ranija nijekanja Državnog tajništva i samog veleposlanika Holbrookea tvrdnje iz knjige o navodnom sporazumu s Radovanom Karadžićem. Tim povodom donosimo ekskluzivan razgovor Jele de Franceschi s jednim od autora spomenute knjige, Charlesom Ingraom.
Kad je postalo jasno da Daytonski mirovni sporazum nalaže bivšim zaraćenim stranama, kao i međunarodnim mirovnim snagama, da uhite optuženike za ratne zločine, izbio je oštar sukob između američkog ministarstva obrane i Državnog tajništva, tvrdi Charles Ingrao.
„Pentagon se usprotivio, dok je State Departmentu bilo jasno da je nemoguća politička stabilizacija Bosne i Hercegovine dok se na čelu Republike Srpske i vladajućeg SDS-a nalazi haški optuženik Radovan Karadžić. Veleposlaniku Holbrookeu je ubrzo bilo naloženo da se vrati u regiju, gdje je, nakon niza sastanaka sa Slobodanom Miloševićem, sastavio sporazum o Karadžićevom odlasku s vlasti. Holbrooke je u tom cilju pružio uvjeravanja da Karadžić neće biti uhićen. Holbrookeovo obećanje je bilo prazno, jer je on već znao da su američke, britanske i francuske snage, koje su predvodile 60,000 pripadnika IFOR-a, odnosno međunarodnih mirovnih snaga za implementaciju vojnog dijela Daytonskog sporazuma, odbile uhititi optuženike za ratne zločine,“ kaže Ingrao.
Sam Holbrooke nekoliko puta je zanijekao tvrdnje Karadžića i članova njegove obitelji da je haškom optuženiku obećao da neće biti uhićen.
„To je njegova stara tvrdnja. On je jedan od najvećih masovnih ubojica u svijetu, koji to tvrdi kako bi se obranio. To je izmišljena priča. Nitko joj ne bi trebao povjerovati,“ rekao je Holbrooke 31. srpnja 2008., te nastavio: „U lipnju 1996., otputovao sam u Beograd kako bi s Miloševićem i još dvojicom Karadžićevih pomoćnika postigao sporazum da Karadžić odmah napusti predsjednički položaj u Republici Srpskoj i položaj čelnika svoje političke stranke, te da se povuče iz javnog života. On je nevoljko potpisao sporazum, bez pojavljivanja na pregovorima, ali, kako bi se zaštitio, izmislio je ovu lažnu priču.“
U knjizi „Sučeljavanje s jugoslavenskim kontroverzama“, navodi se da su postojali kontakti IFOR-a i s Karadžićem i s drugim haškim optuženikom, generalom Ratkom Mladićem. Primjerice, od veljače do srpnja 1996., jedna specijalna jedinica američkih snaga motrila je kako Ratko Mladić najmanje 20 puta prelazi put od svog zapovjedništva do drugih komandi na planini Žep. U knjizi se dalje navodi da je u to vrijeme glasnogovornik Bijele kuće Mike McCurry govorio da sve kontrolne točke IFOR-a raspolažu fotografijama osumnjičenih ratnih zločinaca, za koje se ne zna gdje se kriju.
Charles Ingrao kaže: „Međutim, moramo priznati da je riječ o tri faktora odlučivanja, čiji se koraci mogu racionalno objasniti. Predsjednik Clinton je znao da poseduje veoma tanku podršku za upućivanje 20.000 američkih vojnika u Bosnu i Hercegovinu. Još su bile svježi mučni prizori sedamnaest ubijenih američkih vojnika u Mogadišu, u Somaliji. Clinton je, vodeći računa o svojim ciljevima izvan vanjske politike, podržao Pentagon, a ne State Department. Pentagon je pak bio dobio od predsjednika jasan zadatak: Zaustaviti krvoproliće, razdvojiti zaraćene strane i održavati mir. A State Department je znao da ne može stabilizirati Bosnu i Hercegovinu ukoliko Karadžić ostane na vlasti.“
Stvari su se promijenile tijekom 1997., kaže Ingrao. Na promjenu politike utjecali su tadašnja glavna haška tužiteljica Louise Arbour i voditelj misije UN-a u Istočnoj Slavoniji, Jacques Klein.
„Mi jako mnogo dugujemo Louise Arbour, koja je krenula obići vojne zapovjednike u regiji, među ostalima i Jacquesa Kleina, u Istočnoj Slavoniji, u Hrvatskoj. On je organizirao prvo uhićenje jednog ratnog optuženika, što je Arbour iskoristila da postidi Britance, Francuze i Amerikance. Također smatram da je od ključnog značaja bio dolazak Tonyja Blaira na premijerski položaj u Britaniji poslije mlakog Johna Majora. Nakon toga, u Londonu, Parizu i Washingtonu, došlo je do usvajanja nove politike prema ratnim zločincima,“ kaže Ingrao.
Međunarodne snage uhitile su veći broj haških optuženika. Međutim, jednog od najvažnjih, Radovana Karadžića, uhitile su snage sigurnosti Srbije, ali sa zakašnjenjem od 13 godina. General Ratko Mladić je još na slobodi, a vlada u Beogradu tvrdi da ne zna gdje se krije.