Četrdesettreći američki predsjednik George Walker Bush 20. siječnja, nakon osam godina, napušta Bijelu kuću. Njegovi prvi dani predsjednikovanja otpočeli su izbornom kontroverzom, a na kraju drugog mandata zemlja je u ratu i ekonomskoj recesiji.
Gorki okus nakon predsjedničkih izbora 2000. godine, čijeg je pobjednika odredio Vrhovni sud, protezao se u prvim mjesecima Bushovog prvog manadata. Onda je došao 11. rujan 2001. godine. U žalosti i ljutnji, nacija je brzo stala uz svog predsjednika:
"Ja vas čujem, svijet vas čuje… ljudi koji su srušili ove zgrade uskoro će čuti sve nas" - doviknuo je predsjednik Bush newyorškim vatrogascima na ruševinama Svjetskog trgovinskog centra, nekoliko dana nakon terorističkih napada.
Bio je trenutak koji je na izvjestan način definirao dva predsjednička mandata Georga Busha. Predsjednik je postao 'čovjek s misijom': očuvati Ameriku sigurnom.
"Na moju zapovijed američke oružane snage otpočele su napade na logore za obuku al-Qaidinih terorista i vojnih postrojenja talibanskog režima u Afganistanu" - objavio je George Bush početkom listopada 2001.
U roku od godinu dana, izrađeni su i planovi o o slanju američkih postrojbi na još jednu bojišnicu. U vrijeme kada je njegova popularnost bila na vrhuncu predsjednik Bush se odlučio za napad na Irak kako bi s vlasti uklonio Saddama Husseina:
"Ukoliko budemo čekali da se prijetnje ostvare, to će značiti da smo čekali predugo" - ovim je riječima predsjednik Bush objasnio svoje planove da napadne režim Saddama Husseina za koji je Bijela kuća tvrdila da posjeduje oružje za masovno uništavanje.
Nakon nekoliko desetljeća razgovora o taktici odvraćanja od napada, preventivni rat postao je opcija. Što je rat u Iraku duže trajao, predsjednikova popularnost je opadala.
Stručnjaci za nacionalnu sigurnost kažu da povijest neće biti blaga prema ovom ratu. Komentirajući odluku Bijele kuće da se napadne Irak, Anthony Cordesman kaže: "Ne mislim da će ova administracija dobiti pozitivne ocjene, jer napravljeno je previše pogrešaka i mnogo je tog bilo temeljeno na ideološkim ciljevima."
Rat je bijesnio kad je uragan Katrina pogodio, u kolovozu 2005.godine, američku obalu u Meskičkom zaljevu. Nasipi koji štite New Orleans popustili su a pokazalo se da vlada nije bila spremna za humanitarnu krizu ovakvih razmjera. Predsjednik Bush je iz zrakoplova prvi put vidio kakva je situacija na obali Meksičkog zaljeva, na povratku s odmora s ranča u Teksasu.
Dva tjedna kasnije obratio se naciji sa središnjeg trga u New Orleansu. "Amerikanci imaju pravo od svoje vlade očekivati učinkovitiji odgovor u ovakvim situacijama. Kad savezna vlada ne uspije uspuniti svoje obveze, ja – kao predsjednik – preuzimam odgovornost i za problem i za rješenje" - rekao je tom prilikom predsjednik Bush.
Ken Walsh, dugogodišnji izvjestitelj časopisa U.S. News and World Report iz Bijele kuće, kaže da je američko javno mnijenje vladin odgovor na Katrinu ocijenilo vrlo negativno: "Svi su pomislili – kako možete ostaviti ljude zatvorene na stadionu, na krovovima i ne pomoći im? Amerika je super sila koja zna kako se nositi s takvim krizama. Taj je imidž jednostavno – nestao!"
Pustoš koju je iza ostavio uragan Katrina i ratne operacije u Iraku zasjenili su najveći uspjeh kojeg je Bushova administracija postigla izvan Amerike. Riječ je o borbi protiv AIDS-a. 2003.godine predsjednik Bush je pokrenuo program za borbu protiv te bolesti u Africi i drugdje čime je bilo osigurano liječenje za oko 10 milijuna ljudi.
Ken Walsh kaže da je američka pomoć siromašnim zemljama u borbi protiv AIDS-a 'vjerojatno najbolje što je predsjednik Bush učinio u proteklih osam godina': "To je velik uspjeh predsjednika Bush. On za to nije dobio dovoljno priznanja."
Kako su se približavali posljednji dani u Bijeloj kući predsjednik je postao nostalgičan. "Kada dođe vrijeme za odlazak, 20.siječnja, Laura i ja ćemo se vratiti kući u Teksas s vrijednim uspomenama na naše dane u Bijeloj kući. Osjećamo veliku čast što smo mogli služiti ovoj sjajnoj zemlji."
Zrakoplov koji će obitelj Bush vratiti u Teksas neće nositi ime "Air Force One", iako je riječ o jednom od dva Boienga 747 kojima se prevoze američki predsjednici, jer taj se koristi samo kad se u njemu vozi aktualni predsjednik.