Godine 1938., u New York je, iz Berlina, stigao Alfred Lion.Jedan koncert u Carnegie Hallu – From Spirituals to Swing – u organizaciji Johna Hammonda, inspirirao je Liona na osnivanje vlastite diskografske kuće, šestog siječnja 1939. godine, uz ulagački kapital prijatelja, marksističkog pisca Maxa Margulisa. U iznajmljenom studiju, u New Yorku, Lion je tog dana načinio svoje prve snimke, s dvojicom boogie-woogie pijanista koje je čuo na tom koncertu. Jedan od njih bio je Albert Ammons, taksist iz Chicaga....Drugi - Meade Lux Lewis, također taksist iz Chicaga. Osamnaest snimki s tom dvojicom bilo je izdano pod naslovom The First Day.
Tako je počela legendarna diskografska kuća Blue Note Records."Blue note" u njenom nazivu odnosi se na karakteristične "blue notes" u jazzu i bluesu koje, zajedno s drugim, nepromjenljivim, visinama tonova, tvore blues-ljestvicu.
Od male, neovisne etikete Blue Note Records je, u proteklih sedamdeset godina, prerasla u vodeću svjetsku, također najstariju sada, jazz-etiketu. Njen prvi hit, već šest mjeseci nakon osnivanja, bio je "Summertime," Georgea Gershwina, u izvedbi klarinetista Sidneyja Becheta. Snimka je bila načinjena 8. lipnja 1938.
Za utemeljitelja Blue Note Records, Alfreda Liona, presudan je bio i jedan drugi koncert na koji je otišao kad mu je bilo šesnaest godina – koncert orkestra Sama Woodinga, u Lionovom rodnom Berlinu.Tada se i rodila njegova ljubav i strast za jazz.
Prvih godina, Blue Note Records uglavnom je objavljivala boogie-woogie i "hot jazz" snimke.Suradnju sa Sidneyjem Bechetom Lion je nastavio sve do pedesetih godina, ali na nagovor svog umjetničkog direktora, saksofonista Ikea Quebeca, počeo je obraćati pažnju i na neka suvremena zbivanja u jazzu. Zahvaljujući Quebecu, Alfred Lion je i upoznao pijanista Theloniousa Monka, prvog glazbenika "modernog jazza" koji snima za Blue Note Records.
Lionova je diskografska kuća vrlo brzo među glazbenicima stekla reputaciju kuće koja izuzetno dobro tretira glazbenike. Snimala ih je u ranim jutarnjim satima, odmah po završetku njihovih nastupa u noćnim klubovima. Pića je uvijek bilo u izobilju, ali ono još važnije – Blue Note Records je uvijek dopuštala glazbenicima da sudjeluju u svim aspketima produkcije. Glazbenici su znali da sviraju izuzetno dobro kad bi Alfred Lion skočio na noge i zaplesao.
Lionov prijatelj iz djetinjstva, iz Berlina, profesionalni fotograf Francis Wolff, koji je u Sjedinjene Države emigrirao kad i Lion, 1938., pridružio se Lionu u vođenju kuće i načinio mnoge fotografije, tijekom proba i snimanja u studiju. Kuća je Wolffove fotografije rabila kao promidžbeni materijal, a često su svoje mjesto nalazile i na omotima albuma.Koriste se i danas, na njihovim reizdanjima.Tijekom razdoblja od trideset godina, Wolff je snimio na tisuće fotografija. I Alfred Lion i Francis Wolff, zbog svog izuzetno poštenog odnosa prema njima i činjenice da su s njima provodili vrijeme u klubovima, uživali su duboko poštivanje glazbenika.
Potkraj pedesetih i tijekom šezdesetih godina, izdanjima Blue Note Records dominira "hard-bop" stil i njegovi nositelji Art Blakey i Horace Silver. Tijekom tog razdoblja, kuća prolazi kroz neka teška vremena obzirom na veliku promjenu do koje dolazi u glazbenoj industriji – uvođenje LP formata. Prva longplejka Blue Note Records ona je s orguljašem Jimmyjem Smithom, jazz-glazbenikom s kojim je ugovor potpisala 1956. godine; zahvaljujući iznenadnoj i ogromnoj popularnosti Hammondovih orgulja, u čemu je Smith i bio ključan, etiketa je preživjela.
Ono po čemu se Blue Note izdanja posebno ističu, to surad tonskog snimatelja Rudyja Van Geldera, fotografije Francisa Wolffa i "cover-art" Reida Milesa. Cjelina ne bi mogla postojati bez ta tri dijela!
Alfred Lion povukao se u mirovinu 1967.; umro je 1971. godine. Blue Note Records i njen katalog prodao je Liberty Records, 1965. godine. Liberty Records je potom kupila filmska kompanija United Artists; Blue Note materijal ostaje neiskorišten sve dok ga, 1984. godine, pod vlasništvom EMI Records, ponovno ne oživljava njegov sadašnji predsjednik Bruce Lundvall. Uz 70. obljetnicu postojanja, Blue Note Records slavi ove godine i 25. godina od ponovnog lansiranja etikete, pod vodstvom Lundalla.
Svatko tko imalo sluša ili voli jazz zacijelo u svojoj kolekciji najdražih albuma ima barem nekoliko Blue Note izdanja, jer u glazbenom katalogu te kuće neka su od najvećih imena jazza – uz one prije be-bopa, i osim Monka, Silvera, Blakeyja i Smitha, jos i J. J. Johnson, Bud Powell, Miles Davis, Milt Jackson, John Coltrane, Cannonball Adderley, Joe Henderson, Clifford Brown, Ron Carter, Herbie Hancock, Wayne Shorter, McCoy Tyner, Ornette Coleman, pa Terence Blanchard, Joe Lovano, Pat Martino, Wynton Marsalis, Dianne Reeves, Cassandra Wilson, Patricia Barber, Eliane Elias...time lista ni slučajno ne završava! Pod vodstvom Lundvalla, međutim, katalog je proširen i izvan granica jazza, na umjetnike poput Anite Baker, Ala Greena, Willieja Nelsona. Glazbeno nasljeđe Blue Note Records, kuće koju su osnovala dva njemačka emigranta, bježeći pred nacizom, Lion i Wolff - dvojica zaljubljenika u jazz, jedno je od najutjecajnijih i najvažnijih u povijesti snimljene popularne glazbe.
Jedan od najvećih komercijalnih uspjeha kuća je imala s albumom Nore Jones, "Come Away with Me."
Pod imenom Blue Note 7, Blue Note Records je ove godine, uz proslavu 70. obljetnice, sastavila "all-star" septet (Bill Charlap, klavir; Peter Bernstein, gitara; Ravi Coltrane, saksofon; Nicholas Payton, truba; Steve Wilson, saksofon, Peter Washington, bas; Lewis Nash, bubnjevi) koji je, prije nekoliko dana, krenuo na turneju kroz 50 američkih gradova – zadnji će nastup održati u njujorškom Birdlandu, a potkraj godine poći i na evropsku turneju. Bit će, tijekom 2009., i niz reizdanja i novih, prigodnih albuma kao i niz biografija te knjiga s fotografijama Francisa Wolffa. Već ovaj mjesec (13. siječnja) izlazi album Mosaic: A Celebration of Blue Note Records, sa osam skladbi iz klasičnog Blue Note repertoara, u izvedbi Blue Note 7 ansambla.