Ben Ratliff, od 1996. godine jazz-kritičar New York Timesa, autor je, sada, triju knjiga na temu jazza.Prve dvije - Coltrane: The Story of a Sound, analiza evolucije i utjecaja legendarnog saksofonista Johna Coltranea, te Jazz: A Critic’s Guide to the 100 Most Important Recordings, Ratliffov vodič kroz sto najvažnijih diskografskih ostvarenja - bile su izvrsno prihvaćene i od strane kritičara i od strane publike.Sudeći po prvim reakcijama, i njegova treća knjiga - The Jazz Ear - na najboljem je putu da postane obavezna lektira za svakog ljubitelja jazza ili, kako Net Hentoff piše za Jazz Times:The Jazz Ear će biti permanentni dio procesa učenja slušanja unutar muziciranja glazbenika.Ratliffova knjiga i jest niz (proširenih) razgovora koje je autor, tijekom razdoblja od dvije godine, za svoju kolumnu (Listening With) u New York Timesu, vodio s jazz glazbenicima dok su oni slušali snimke koje su na njih imale najviše utjecaja.
Petnaest poglavlja, petnaest umjetnika, no umjesto tradicionalnog intervju-formata, Ratliff se poslužio jednim drugačijim, sličnim onome koji časopis Down Beatprimijenjuje već nekih 60 godina (Leonard Feather je s tom praksom počeo 1946.), “blindfold test” formatom kojim se od glazbenika traži da komentiraju neku snimku, ali “na slijepo,” bez informacije o identitetu umjetnika.Ratliffov pristup, međutim, razlikuje se u tome što je od umjetnika s kojima je razgovarao tražio da sami odaberu snimke o kojima su htjeli govoriti i voditi diskusiju, a onda sjeo zajedno s njima i slušao njima najdraže umjetnike i snimke.I pustio da onigovore njemu o onome što čuju, jer želio ih je upoznati kroz njihovo uho, i proniknuti u način na koji oni razmišljaju.
Jazz glazbenici s kojima je Ben Ratliff razgovarao o glazbi koju oni vole, umjetnicima kojima se oni dive?Saksofonist Wayne Shorter, gitarist Pat Metheny, saksofonist Sonny Rollins, pijanist Andrew Hill, saksofonist, violinist, trubač Ornette Coleman, klaviristica, skladateljka, aranžerka i voditeljica big-banda Maria Schneider, trombonist Bob Brookmeyer, kubanski pijanist Bebo Valdés, vokalistica Dianne Reeves, saksofonist Joshua Redman, pijanist i bandleader Hank Jones, bubnjar i bandleader Roy Haynes, bubnjar, perkusionist i skladatelj Paul Motian, saksofonist, skladatelj Branford Marsalis te argentinski pijanist Guillermo Klein.
Ratliffov pristup i format urodili su mnogim iznenađenjima.Bio je, priznaje, zatečen nekima od njihovih glazbenih izbora.
I Pat Metheny i Joshua Redman odabrali su snimke Sonnyja Rollinsa;Sonny Rollins, pak, komentira snimke svojih idola – Colemana Hawkinsa i Lestera Younga, Fatsa Wallera i Charlieja Parkera;Ornette Coleman vodi Ratliffa od ukrajinskog kantora Josefa Rosenblatta preko Charlijea Parkera do planinske glazbe Kirgistana;Wayne Shorter svoj je izbor ograničio na simfonijsku glazbu engleskog skladatelja Ralpha Vaughana Williamsa; Metheny je, uz jednu s Rollinsom i Colemanom Hawkinsom te par s Milesom Davisom, odabrao i jednu Bachovu fugu i “Passarim,” Antonija Carlosa Jobima; Branford Marsalis dvije s Louisom Armstrongom, jednu s Bessie Smith, jedan concertoIgora Stravinskog te GötterdämmerungRicharda Wagnera; vokalistica Dianne Reeves u svoj je izbor uključila jednu Shirley Horn (Here’s to Life) i njeno fraziranje opisuje kao “proces koji u neživu stvar život udahnjuje,” kao i jednu country kantautorice Mary Chapin Carpenter, ali nema Sarah Vaughan, u čiji je izbor Ben Ratliff bio siguran.Svaki od glazbenika s kojima je razgovarao pokazao je jedno drugačije “jazz-uho.” Za svakog, na kraju poglavlja, Ratliff daje puni i potpuni popis odabranih snimki; na kraju knjige i svoje vlastite preporuke što slušati od svakog od intervjuiranih glazbenika.
The Jazz Ear, s podnaslovom Conversations Over Music, knjiga je o slušanju velikana jazza u društvu velikana jazza.“Slušati s nekim drugim intiman je čin,” piše Ratliff, “jer glazba se postupno, malo-pomalo, pokazuje i razotkriva.”Isto tako i petnaest živih legendi uvrštenih u knjigu Bena Ratliffa.“Saznao sam,” kaže Ratliff, “toliko toga o njima iz njihovih gesti i kretnji i reakcija i izraza lica i usklika i smijeha; slušajući glazbu s glazbenicima dobio sam od njih puno više nego da sam im postavljao pitanja o onome što, recimo, oni sami pokušavaju plasirati tog trenutka. Bila je to čista uživancija, čistaekstaza.Pri kraju svakog od tih razgovora, iz svakog od glazbenika izlazila je prava, velika istina.”
Poglavlje za poglavljem, razgovarajući sa petnaest umjetnika na teme od melodije do metafizike do improvizacije do utjecaja koji je određena snimka na njih imala, Ratliffova knjiga pruža uvid u kontekst njihova rada i u to kako se jazz konceptualno stvara, pruža informacije koji će obogatiti znanje i produbiti doživljaj i uživanje jazza čak i u dugogodišnjeg ljubitelja te glazbe čiju posebnu dinamiku je gotovo nemoguće objasniti riječima.John Coltrane, primjerice, rijetko je davaoriječi uputa članovima svog kvarteta.Vrlo šturi su bili napuci Milesa Davisa glazbenicima koji su s njim snimili remekdjelo Kind of Blue, album koji uskoro obilježava pedeset godina.U dobrom dijelu jazza riječima nema mjesta; vrlo često glazbenici nerado govore o svom umijeću, iz straha da će time uništiti improvizacijsku bit jazza.Toliko toga važnoga u jazzu i prenosi se bez riječi, od glazbenika do glazbenika, od glazbenika do ljubitelja.
Slušanje, slušanje, slušanje, ističe Ratliff, ono nas sve povezuje, glazbenike i publiku, ono je ključno za prijateljevanje sa jazzom, za njegovo puno razumijevanje, kao što je uostalom ključno i za svaku dobru, vrijednu i zadovoljstvom ispunjenu vezu.Slušanje, i stalno odlaženje na koncerte, jer jazz je izvođačka umjetnost.
Time što svakog umjetnika upoznaje na način na koji on, ili ona, slušaju i čuju glazbu, Ben Ratliff nam, u knjizi The Jazz Ear: Conversations Over Music (Time Books) otkriva i što je to što svaki od njih smatra i vjeruje da jazz predstavlja.
“Ono što je doista i jedino važno to je, mislim, kako glazbenici čuju.Što je to što oni zamjećuju?Koji su njihovi kriteriji vrsnoće?Što je ono na što automatski i nesvjesno reagiraju?Odgovori su indikacija onoga što oni cijene u glazbi. i što oni misle da glazba treba biti.A to je velika stvar, veliko pitanje, od kojega potječu sva mala,” zaključne riječi Ratliffova uvoda nakon čega autor čitatelja vodi “putovanje otkrića” u jedinstvenu umjetnost jazza.