Sve
niže cijene nafte utječu na zemlje čija su istraživanja i proizvodnja nafte u
rukama državnih kompanija. Analitičari kažu da mnoge od njih koriste prihode od
nafte za širenje svog utjecaja i svojih ideoloških ciljeva. No, pad cijena
nafte mogao bi utjecati na provođenje takve politike.
Cijena nafte drastično je pala – od rekordno visokih 147 dolara po barelu ranije ove godine do ispod 55 dolara posljednjih dana. Analitičari kažu da ovaj trend utječe na zemlje proizvođače nafte koje koriste prihode dobivene od proizvodnje za promicanje svojih ideoloških ambicija. Smatra se da je ojačana ruska vojska potpomognuta novcem zarađenim prodajom nafte. Iran je taj novac iskoristio za širenje svog utjecaja na Srednjem istoku te za opiranje sankcijama uperenim ka sprečavanju njegovih nuklearnih ambicija. A predsjednik Venecuele Hugo Chavez postigao je moć i utjecaj kojim se suprotstavlja politici Sjedinjenih Država u Zapadnoj hemisferi na temelju konstantnog priljeva naftne zarade.
Međutim, sve niže cijene nafte mogle bi oslabiti vladinu moć, kaže energetski analitičar Kenneth Medlock sa Sveučilišta u Houstonu: "Vladi je vrlo teško ostati solventnom i nastaviti s istim vrstama programa koje su provodile kada su cijene nafte bile više, ili onima koje su započele u vrijeme kad su cijene nafte porasle. A to, naravno, neke političare na vlasti stavlja u vrlo osjetljiv položaj."
U Iranu vlada zabrinutost da bi zemlja mogla upasti u gospodarsku krizu zbog sve manjih prihoda od nafte. U Venecueli, trošenje na socijalne programe i druge inicijative za izgradnju socijalistički nadahnute države predsjednika Chaveza, moglo bi osjetiti posljedice manjka zarade od nafte, iako sam predsjednik tome nije posvetio previše pažnje.
Venecuelansku naftu isključivo crpi njena državna trvtka, PDVSA.
Mnoge od ovih država zabranile su glavnim zapadnim kompanijama pristup naftom bogatim područjima, provodeći politiku poznatu kao “nacionalizam resursa.” Glavne privatne naftne kompanije u svijetu, poput Exxon Mobile-a, sada kontroliraju puno manje nafte, kaže direktor tvrtke Conoco-Philips, James Mulva: "Naftne kompanije u državnom vlasništvu na međunarodnoj razini čine deset najvećih posjednika rezervi, a najveće međunarodne zapadne tvrtke imaju kontrolu nad manje od 10 posto ukupnih izvora svjetske nafte i plina."
Jedan od razloga tome je činjenica da su neke zemlje uvjerene da državne tvrtke mogu bolje zaštititi naftno bogatstvo pojedine zemlje.
Ali energetski analitičar Jerry Taylor s libertarijanskog instituta CATO kaže da za to postoji i drugi razlog. "Kada velike privatne korporacije stvaraju prihod, postoje potencijalni izvori društvenog otpora prema političkom ustrojstvu. A budući da ove brojne zemlje smatraju da je vađenje nafte glavni izvor prihoda za njihovu ekonomiju, vlasništvo nad tom industrijom pomaže odagnati potencijalno stvaranje oporbe."
Taylor kaže da, dok je saudijska kompanija ARAMCO primjer učinkovite i produktivne naftne kompanije u državnom vlasništvu, mnoge druge – poput meksičke PEMEX – su neučinkovite i neproduktivne. Kenneth Medlock objašnjava: "One su u brojnim slučajevima pokazale nesposobnost razvoja tih resursa na pravovremen i učinkovit način. A velike međunarodne tvrtke mogu tako djelovati. One za to imaju odgovarajuću poslovnu motivaciju"
Mogućnost crpljenja veće količine nafte i povećanja prihoda mogla bi biti privlačna vladama, i time velikim zapadnim naftnim kompanijama otvoriti nove mogućnosti, uz istovremeno ublažavanje nacionalizma glede resursa.