“Htio bih reći nekoliko riječi u obranu naše zemlje, čiji ljudi nisu loši, nisu zli. Eh, sad, lideri koje imamo... oni su najgori koje smo ikad imali, ali ni slučajno nisu najgori koje je ovaj bijedni svijet vidio.”
Cezar... Hitler... Staljin... španjolska Inkvizicija... belgijski kralj Leopold, da, svi misle da je bio dobar, a dijamante, srebro, zlato, sve je uzeo iz Konga...nastavlja dalje Randy Newman u skladbi naslovljenoj A Few Words in Defense of Our Country, satiričnoj, i malodušnoj, obrani administracije predsjednika Busha, i pjesmu zaključuje riječima: “Kraj carstva u najboljem je slučaju zbrka, a ovo carstvo završava kao i sva druga; poput španjolske armade nošene strujama i vjetrovima, tako smo i mi, u zemlji hrabrih, domovini slobodnih, nošeni valovima, bez cilja.”
Randy Newman, kantautor, pijanist, aranžer poznat je po svojim oštrim i zajedljivim, često satiričnim pop-songovima, voli dizati prašinu, uzbuditi duhove. Short People, Political Science, Rednecks, Louisiana 1927, I Love L. A., Yellow Man, Mama Told Me Not to Come...naslovi su samo nekih dobro poznatih, ranijih Newmanovih skladbi. Neke su nam poznatije u interpretacijama drugih, od Three Dog Night do Nine Simone. Poznavatelji Randyja Newmana posebno i cijene njegov rad iz sedamdesetih i s početka osamdesetih godina. Pjeva s otezanjem u glasu i akcentom tipičnim za New Orleans, u kojemu je i odrastao. Uvijek sam sebe prati na glasoviru, rani uzor mu je bio Fats Domino.
A možda ga bolje poznajete po njegovoj glazbi pisanoj za filmove – The Natural, Ragtime, Avalon, Toy Story, Cars, A Bug’s Life...Njegova tri ujaka – Alfred, Lionel i Emil Newman napisala su glazbu za nekoliko stotina holivudskih filmova. Za svoju filmsku glazbu, Newman je 16 puta bio nominiran za nagradu Filmske akademije i dobitnik je Oscara. Također, četiri Grammyja, dviju Emmy nagrada i mnogih drugih priznanja.
Album Harps and Angels, sa deset pjesama od kojih je sedam potpuno novi materijal, Newmanov je prvi u devet godina, nakon Bad Love, izdanog 1999. godine. Kao i na prijašnjim albumima, tako i na ovom najnovijem, Newman pokazuje svoje mnoge talente, uključujući one političkog i društvenog komentatora i pripovjedača. Newman je poznat po svojoj praksi pisanja tekstova iz perspektive “lika”( često na granici patološkoga), po korištenju književne tehnike “nepouzdanog naratora.” Ta praksa ograničava njegovu širu popularnost i komercijalni uspjeh, ali donijela je Newmanu solidno kultno sljedbeništvo, publiku koja razumije njegov ironični smisao za humor.
Što nam je donio na novom albumu? Kao i uvijek, mješavinu gorkoga i slatkoga. Političkog naboja i sarkazma uvijek ima kod Newmana, još od vijetnamskog rata. Osim “Nekoliko riječi u obranu naše zemlje,” spoja patosa, povrijeđenog patriotizma i okrutne duhovitosti, tu je i sarkastičan savjet ilegalnim imigrantima, pod naslovom “Laugh and Be Happy,” aluzija, zapravo, na dvoličnost imigrantske politike. “Korean Parents,” komična je kritika sustava javnog obrazovanja, njegov komentar na natjecateljski odnos između korejskih i američkih učenika. “A Piece of the Pie,” s riječima poput “Živeći u najbogatijoj zemlji svijeta, zar ne mislite da bi i vaš život trebao biti bolji?”, tužaljka je zbog gubljenja Američkog sna. Skladba “Potholes” oda je dobrim stranama senilnosti: “Hvala Bogu,” kaže Newman, “za rupe u memoriji.” “Easy Street” ruga se takvima kao što su Brittany, Paris i Lindsey...”Pojma nemaš kako si ovamo dospjela i kako to da cijeli svijet tvoje ime zna. Ma, zaboravi, uživaj, kamo god ideš, sretni su što si došla. “Baby, you are on Easy street, Life is sweet...”
Kao i uvijek, tako i na ovom albumu, Randy Newman radi s glasovirom, dixieland combom, kurtweillovskom orkestracijom i američkom glazbenom tradicijom – dixieland, country, honky-tonk, Tin Pan Alley – da bi naglasio ironiju i satiru. Ali ima i slatkih, nježnih trenutaka na albumu tog “najmrzovoljnijeg čovjeka u Americi,” kako često kažu za Newmana. Poput zadnje na albumu, o ljubavi i čežnji – Feels Like Home, s Newmanovog Fausta. Je li ljubavna pjesma posvećena osobi ili zemlji, svejedno. Prekrasna “normalna,” tužna i jednostavna, nikakve ironije u njoj nema. Ona bi mu mogla donositi tantijeme još dugo nakon što “nad ovim carstvom sunce zađe.”
“Feels like I’m all the way back where I belong,” završne su riječi albuma.
Otkačenog, veličanstvenog, tmurnog, veselog, promišljenog, punog ironije, šaljivog, i glazbeno i tekstovno složenog i zagonetnog albuma, značajnog u širem kontekstu popularne glazbe. Glazbeni komentar Randyja Newmana, jednog od najštovanijih skladatelja i pisaca, postao je važan dio američkog kulturnog krajolika. Devet godina čekanja donijelo je, po mišljenju kritičara, album jednako dobar kao i 12 Songs i Sail Away, dva najbolja Newmanova albuma, oba sa samog početka sedamdesetih godina.