Ime Scotta Joplina dobro je poznato štovateljima ragtimea [od rag(ged) time, ispresijecani, izlomljeni takt], instrumentalnog žanra, primarno za klavir, za koji je tipično melodijsko sinkopiranje u stiliziranoj tehnici “off-beata” (u desnoj ruci) nad pravilnim “beatom” (u lijevoj ruci). Iako nije bio prvi, nije ragtime izmislio, Joplina često zovu “Kraljem ragtimea.” Sa Josephom Lambom, bijelcem, i Jamesom Sylvesterom, crncem, činio je “Veliku ragtime trojku,” ali Joplinovo je ime ono koje najčešće asociramo s ragtimeom. Izvanredno visoki kvalitet njegovih klavirskih ragtime kompozicija popularizirao je taj instrumentalni žanr među ljudima svih rasa, utro put širem prihvaćanju jazza.
Scott Joplin je neosporni “Kralj ragtimea.” Mnogi drugi skladatelji, bijeli i crni, skladali su i izvodili ragtime, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, ali glazba Scotta Joplina bila je ta koja je privukla pažnju javnosti, tada, a i tijekom razdoblja preporoda ragtimea, u drugoj polovici 20. stoljeća. Popularnost Joplinove glazbe, još za njegova života, bio je prvi korak na dugom putu ka širem prihvaćanju afro-američke glazbe, naročito jazza, kao važne i ozbiljne umjetnosti.
Točan datum Joplinova rođenja nije poznat – negdje između ljeta 1867. i zime 1868. godine, ali zna se da je rođen u malom mjestu Texarkana, na granici saveznih država Arkansas i Texas. Par godina ranije, završetkom građanskog rata, ukinuto je bilo ropstvo u Sjedinjenim Državama, ali gotovo cijelo stoljeće morat će proći prije pokreta za građanska prava. Joplin živio je u svijetu u kojemu crnac nije imao puno izbora – mogao je biti propovjednik, glazbenik ili slabo plaćeni manuelni radnik. Crnački je glazbenik bio dobrodošao u crkvi, u saloonu ili u bordelu, ali ne u koncertnim dvoranama i na drugim mjestima gdje su nastupali bijelci.
Joplin je bio pod snažnim utjecajem i afričkih i evropskih glazbenih tradicija. Osnove klasične evropske glazbe naučio je vjerojatno od učitelja glazbe, Nijemca Juliusa Weissa, njegovog susjeda u Texarkani, koji je talentom mladog Joplina bio toliko impresioniran da mu je davao besplatnu poduku iz glasovira. Ali kod kuće (oba roditelja su imala glazbenog dara) i u crkvi i u saloonima i na obližnjim poljima, Joplin je slušao i glazbu svog naroda - crnačku duhovnu, himne, pjesme s plantaža. I jedan i drugi utjecaj mogu se jasno čuti u ragtimeu – elementi koračnice, polke i “cakewalka” - i upravo ta fuzija dviju tradicija daje ragtimeu, kao uostalom i svim jazz-tradicijama, njihovu ogromnu energiju. Za Joplina je bilo posve normalno spajati sinkopirane ritmove ragtimea, koji ragtime i čine tako lako prepoznatljivim, s većim strukturama i formama umjetničkih glazbenih žanrova poput opere ili baleta.
Hipnotičko međusobno djelovanje ritma i melodije utjecalo je i na neke evropske skladatelje – Claudea Debussyja, Dvorzaka...
Joplin je rano napustio svoj dom, živio kao putujući pijanist. Kao pijanist u baru Silver Dollar, Joplin se na nekoliko godina skrasio u St. Louisu. Vratiti će se u St. Louis, ići i u Chicago, ali za svoje je stalno mjesto, na više godina, odabrao Sedaliju, na drugom kraju države Missouri, jer Sedalia je bila jedno od rijetkih mjesta s koledžom za crnce – George R. Smith College for Negroes. Danju, Joplin je pohađao satove kompozicije i teorije; noću, svirao u poznatom lokalnom klubu Maple Leaf, u kojemu je došlo i do presudnog susreta s poznatim lokalnim izdavačem Johnom Stillwellom Starkom. Sedalia će biti prekretnica u Joplinovoj karijeri - Stark je u Joplinu osjetio nešto novo, moguće senzacionalno novo, u američkoj glazbi i objavio je, 1899. godine, Joplinov Maple Leaf Rag. Uspjeh je došao preko noći. Ni Stark ni Joplin nisu ni sanjati mogli na kakav će prijem Maple Leaf Rag naići, postao je hit ne samo u Americi, već i u Evropi. U spomen na Scotta Joplina, Sedalia svake godine i održava festival ragtimea – Scott Joplin International Ragtime Festival.
Do svog odlaska u New York, 1907. godine, Joplin je skladao i objavio cijeli niz ragtime kompozicija, ali vođen željom da prihvaćen bude i kao “ozbiljni” skladatelj, i folk-balet Rag Time Dance, kao i veća djela - ragtime operu pod naslovom A Guest of Honor, 1903., i potom svoju drugu operu, iako ne ragtime, Treemonisha, 1910. godine. Ni jedna ni druga nisu imale uspjeha. Poruka Treemonishe je bila da crnci mogu svoju slobodu steći putem obrazovanja. Joplin je bio daleko ispred svog vremena.
Neuspjeh Treemonishe bio je bolan udarac za već teško bolesnog Joplina. Ubrzo, u travnju 1917., on i umire, u New Yorku, u 48-oj godini života. Tek 1972., šezdeset dvije godine nakon što je bila napisana, Treemonisha je doživjela svoju premijeru, s potpuno crnačkom postavom, u Memorijalnom centru u Atlanti. Ista je izvedba, kasnije te godine, ponovljena i na ljetnoj pozornici Wolf Trap, nedaleko Washingtona. Do tada je već niz događaja najavio pravi preporod Joplinove glazbe. Njujorška je Gradska knjižnica objavila Sabrana djela Scotta Joplina, uredila ih je koncertna pijanistica Vera Brodsky. Joshua Rifkin, pijanist s diplomom iz kompozicije i muzikologije s njujorške škole Julliard i Sveučilišta Princeton, snima piano rags Scotta Joplina. Joplinova je renesansa započela onako kako bi se i njemu najviše sviđalo - zahvaljujući klasičnim umjetnicima. A 1976., dobija i vrstu priznanja za kojim je toliko čeznuo za života – njegova je Treemonisha bila nagrađena posebnom Pulitzerovom nagradom.
Iako su, u međuvremenu, ragtime i Joplinova glazba izgubili na popularnosti, istisnuli su ih drugi glazbeni oblici, godina 1974., donosi Scottu Joplinu svjetsku slavu, zahvaljujući filmu Žaoka. Joplinov The Entertainer, u aranžmanu Marvina Hamlischa, bio je nominiran za Oscara.
Scott Joplin je skladao više od 50 “klasičnih” ragtime kompozicija – Peacherine Rag, Elite Syncopations, The Chrysanthemum, A Breeze From Alabama, Weeping Willow Rag, Reflection Rag, The Heliotrope Bouquet, Bethena... koje su svojom inovativnošću i liričnošću ragtime uzdigle sa honky-tonk klavira na razinu ozbiljne umjetničke forme. Piano rag koji ga je proslavio za njegova života, koji mu je donio profesionalno priznanje i relativnu financijsku neovisnost, a i silan poticaj daljnjem radu, bio je onaj nazvan prema klubu u Sedaliji u kojemu je Joplin svaku noć svirao – Maple Leaf Rag. Uvijek je početnike upozoravao: Ragtime treba svirati polako. Ragtime nikad, ni pod koju cijenu, ne treba svirati brzo. Vrlo često, govorio je Joplin, i dobri pijanisti potpuno unište efekt jer sviraju prebrzo. Poslušajmo Maple Leaf Rag, snimku iz 1916. godine, u izvedbi Scotta Joplina.
