Linkovi

Gitarističko umijeće Charlieja Byrda – i jazz i klasična i bossa nova


G. 1958., brazilska pjevačica Elizete Cardoso snimila je album Cançaõ do Amor Demais, s glazbom Antonija Carlosa Jobima, na tekstove pjesnika Viniciusa de Moraesa, uz pratnju gitarista Joãoa Gilberta. Taj album službeno se smatra prvim albumom bossa nove, glazbenog žanra, sada starog točno pedeset godina, koji je nastao na samba tradicijama. Na njemu su bile sada dobro poznate Chega de Saudade, Outra Vez... Elizete Cardoso, u to vrijeme izuzetno popularna u Brazilu, neće nikada biti identificirana kao bossa nova pjevačica iako ćemo je čuti u legendarnom filmu Crni Orfej, iz 1959. godine. Film je bio još jedan prijelomni trenutak za bossa novu.

Jobim i Gilberto pripadali su generaciji koja je odrasla uz američke bebop inovatore. Jobim je našao načina kako složene bebop harmonije u kompozicijama Charlieja Parkera, Dizzieja Gillespijea, Buda Powella prilagoditi blagom i povodljivom ritmu sambe, kako ih koristiti kao temelj svojim neodoljivo lirskim melodijama. Gilberto, s druge strane, razvio je revolucionarni novi stil na gitari koji nije bio niti američki jazz niti brazilska samba, stil koji će Jobim opisati kao “novi način,” bossa nova.

U proljeće 1961. godine, u Brazil, u Rio de Janeiro, stiže američki gitarist Charlie Byrd, u sklopu turneje “dobre volje” Južnom Amerikom, za američko Državno tajništvo. Opčinjen je zvucima bossa nove. Girl from Ipanema, neke sjajne kolaboracije kao one između Stana Getza i Gilberta, Franka Sinatre i Jobima i, u prvom redu, Getza i Byrda, kao i brojne razvodnjene verzije bossa nove, američke i brazilske, doći će kasnije, ali Charlie Byrd je bio taj koji je, po povratku u Sjedinjene Države, američke slušatelje prvi upoznao sa zvucima bossa nove. On je bio taj koji je, 1961. godine, “otkrio” Jobimovu Desafinado, on je bio taj koji je prijatelja, tenor-saksofonista Stana Getza upoznao s bossa novom. Getzu se dopalo ono što je čuo i dvojica su odlučila zajedno snimiti album. Bio je to Jazz Samba i na njemu, između ostalih, Desafinado, uz Take Five, Dave Brubeck Quarteta, jedan od najvećih hitova jazz-radija, jedan od rijetkih bestselera u cijeloj povijesti jazza. Byrdu, i njegovim snimkama Jobimovih skladbi, općenito se pripisuje zasluga za uvođenje bossa nove u Sjedinjene Države i širenje žanra diljem američkog glazbenog krajolika...

Charlie Byrd je rođen 1925. godine, u Suffolku, savezna država Virginia. Odrastao je u obližnjem mjestu Chuckatuck, okružen lokalnim muzičarima koji su se, tijekom razdoblja velike gospodarske krize, tridesetih godina, redovito okupljali u trgovini mješovitom robom Charliejevog oca.

Uz očev poticaj i podršku, Charlie Byrd je na gitari počeo svirati kad mu je bilo 10 godina i vrlo brzo počeo je nastupati s lokalnim ansamblima u Virginiji i u glavnom gradu, Washingtonu. Po povratku iz Drugog svjetskog rata, živio je neko vrijeme u New Yorku gdje je usavršavao svoje znanje na jazz-gitari, pohađajući školu Harnett National, na Manhattanu. Ali Byrd je volio i klasičnu gitaru i nakon studija kod poznatog washingtonskog učitelja Sophoclesa Papasa, potkraj četrdesetih godina, otišao je, 1954., u Italiju, u Siennu, gdje je šest tjedana učio kod legendarnog španjolskog majstora klasične gitare Andrésa Segovije. Odmah po povratku u Ameriku, međutim, Byrd je formirao svoj prvi jazz-trio. Taj mu je format savršeno odgovarao jer mogao je na taj način spojiti i svoju ljubav za jazz i blues i za klasičnu glazbu; uostalom, u svom jazz-triju, koncertnu je gitaru i zadržao. I svirao jazz nadahnut klasičnom metodom i klasičnim zvukom. Majstor raznih glazbenih stilova Byrd ih, ipak, nikada nije miješao. Njegovi su programi uvijek imali ponešto za svakoga, ili, kako je Byrd volio govoriti – od bluesa do Bacha. I svirao bi neku od Bachovih kantata s jednakom lakoćom kao i bilo koji od Gershwinovih songova. “Charlie Byrd svira cijelu gitaru,” pisao je Willis Conover u popratnom tekstu za album The Guitar Artistry of Charlie Byrd, “na način na koji ju je DickDonough svirao, i Eddie Lang i Carl Kress, ali nikad njih nije imitirao (osim kad je tako želio). Oni su samo odjeci u Byrdovom muziciranju kao što su to i George Van Eps i Django Reinhardt i Charlie Christian i Andrés Segovia i Nashville. Byrd nije priznavao granice, ali priznavao je teritorije i sebe je smatrao građaninom svakoga.”

U razdoblju od 1957. do 1960. godine, Charlie Byrd Trio redovito je nastupao u klubovima na području Washingtona, snimio više sjajnih jazz i blues albuma, među njima The Guitar Artistry of Charlie Byrd, 1960. godine, a kad je, iduće godine, snimio i Charlie Byrd at the Village Vanguard, njegova publika se bitno proširila izvan granica Washingtona.

G. 1961., za vrijeme Kennedyjeve administracije, a pod pokroviteljstvom američkog Državnog tajništva, Charlie Byrd odlazi na onu turneju Južnom Amerikom.

`Godinu dana po povratku, 1962., snima, u Washingtonu, slavni album Jazz Samba, sa saksofonistom Stanom Getzom. I ludost zvana bossa nova širi se američkom jazz-zajednicom. Za kratko vrijeme, album zauzima prvo mjesto na ljestvici Billboarda i ostaje pri vrhu popularnosti punih 70 tjedana. Byrdovo prijateljstvo i suradnja sa Stanom Getzom završit će, nažalost, 1967., kad je Byrd tužio Getza, smatrajući da nije bio pošteno plaćen za svoj doprinos na albumu Jazz Samba. Byrdu je i bila dosuđena polovica svih prihoda na račun tantijema tog izvanredno uspješnog albuma.

Improvizirao je s Djangom Reinhardtom, koji je i bio jedan od njegovih ranih glazbenih utjecaja; svirao, u Evropi, na turneji također pod pokroviteljstvom State Departmenta, s Woodyjem Hermanom, a onda s njim, u Americi, i snimao; učio kod velikog Segovije; sa Stanom Getzom predstavio brazilsku bossa novu ne samo američkom nego i međunarodnom slušateljstvu... i onda nastavio, osnivanjem, 1973. godine, super-gitarističkog trija – The Great Guitars - s Barneyjem Kesselom i Herbom Ellisom. Iako ga najbolje i pamtimo po njegovom radu u tom triju i, naravno, po njegovoj suradnji sa Stanom Getzom, na albumu Jazz Samba, albumu koji stoji kao priznanje vitalnosti i prilagodljivosti jazza, Byrd je, sa svojim originalnim trijom, u kojemu je bio Keter Betts, basist, i Buddy Deppenschmidt, bubnjar, dao veliki i inovativni doprinos 50-ih i 60-ih godina. Iako ga je Laurindo Almeida pretekao u korištenju klasične gitare u jazzu, za jazz su savršeni bili upravo Byrdov stil i način muziciranja. On je klasičnoj gitari istovremeno udahnuo i dozu sofisticiranosti, zahvaljujući vlastitom klasičnom obrazovanju, i onu vrstu domaćeg, “down home” osjećaja, kvalitete koja je do izražaja dolazila kad je svirao blues ili jazz. Byrd je svoj jedinstveni zvuk našao svirajući jazz na klasičnoj, koncertnoj gitari. Bio je umjetnik izuzetno širokog raspona koji je, kako je Down Beat pisao, “nanovo uspostavio da je španjolska gitara prikladna za sviranje jazza.”

Byrd je za sobom ostavio više od stotinu albuma, mnogi snimljeni za neke od vodećih diskografskih etiketa. U usporedbi s njegovim jazz-suvremenicima ili s majstorima bossa nova gitare, kakvi su bili João Gilberto i Luiz Bonfá, Charlie Byrd je možda i zvučao malo “ukočeno,” na čemu su mu kritičari i zamjerali, govorili da se ne umije “opustiti,” ali Byrdovo je sviranje dosljedno bilo tako visokog kalibra da su mnogi njegovu besprijekornu tehniku uzimali kao znak pompoznosti i egoizma. Byrd je jednostavno bio “doma” i u veličanstvenim koncertnim dvoranama i u zadimljenim jazz-klubovima.

G. 1999., od brazilske je vlade primio najviše odličje te zemlje – Ordem de Rio Branco. Te godine, Charlie Byrd je i umro, u 74. godini života.

XS
SM
MD
LG