Kad je burmanska vojna vlada koristila nasilje u kampanji protiv pro-demokratskih prosvjednika u rujnu prošle godine, američke ekonomske sankcije protiv te zemlje već su deset godina bile na snazi. U veljači Sjedinjene Države su uvele nove sankcije koje su bile precizno usmjerene na kompanije i pojedince povezana s burmanskim vojnim vladarima.
Međunarodna zajednica koristi sankcije već desetljećima kako bi izvršila pritisak na razne zemlje da izmjene svoje nepoželjno ponašanje. Ponekad se smatraju velikim uspjehom. U Južnoafričkoj republici, primjerice, međunarodnim se sankcijama pripisuje u zaslugu pomoć pri okončavanju aparthejda. U nekim drugim slučajevima, sankcije su bile manje djelotvorne. Primjerice, američke sankcije protiv kubanske vlade na snazi su već više od 40 godina, međutim, malo su učinile da smanje čvrsti stisak bivšeg vladara te zemlje Fidela Castra. Kritičari tvrde da sankcije pogađaju obične ljude više negoli čelnike neke konkretne zemlje.
Ted Galen Carpenter analitičar je pri washingtonskoj ustanovi za istraživanje Cato. Kaže kako su sankcije Ujedinjenih naroda u Iraku izazvale rasprostranjene patnje ljudi. "Postoje različite procjene o tome koliko su sankcije protiv Iraka devedesetih i sve do invazije i okupacije 2003. godine nanijele štetu djeci te zemlje, koliko je porasla smrtnost novorođenčadi i djece. Procjene se kreću između 100 tisuća i 500 tisuća. Bez obzira koliko ih je stradalo, to je enorman ukupan broj potpuno nedužnih ljudi".
Neki vanjskopolitički stručnjaci kažu da je neuspjeh sankcija protiv Iraka potaknuo Sjedinjene Države da traže nove načine vršenja pritiska na pojedine zemlje kako bi promijenile svoju politiku. Michael Jacobson, bivši dužnosnik Ministarstva financija u administraciji predsjednika Busha, stručnjak je za protu-terorizam u washingonskom Institutu za Bliskoistočnu politiku. On kaže da su posljednjih godina Sjedinjene Države usvojile ono što se često naziva "pametne sankcije" – ciljane financijske mjere protiv pojedinaca angažiranih u onom što se promatra kao nepoželjno ponašanje.
Uzmite Iran. Sjedinjene Države su 1995. godine pokrenule zabranu trgovanja američkih tvrtki u toj zemlji. Međutim, nakon 2005. Ministarstvo financija je imenovalo pojedine iranske dužnosnike i kompanije kao proliferante oružja za masovno uništavanje. Michael Jacobnson tvrdi da će se te nove mjere, kao što su zamrzavanje imovine pojedinaca i uvođenje ograničavanja putovanja, pokazati djelotvornijima od širokog spektra sankcija u prošlosti. "Kad kažete nešto poput 'američke kompanije ne mogu poslovati s bilo kakvim iranskim entitetom', mislim da to šalje vrlo različitu poruku od toga kad kažete 'američke kompanije ne mogu poslovati s konkretnim entitetom koji je uključen u terorizam, koji je uključen u proliferaciju oružja za masovno uništavanje'".
Zasad sankcije nisu uspjele uvjeriti Iran da napusti svoj program obogaćivanja urana. Međutim, Jacobson ukazuje na Sjevernu Koreju gdje su ciljane financijske mjere funkcionirale. Podsjeća da je oko 25 milijuna sjevernokorejskih dolara zamrznutih u jednoj banci u Macauu vratilo Pjongjang natrag razgovorima o okončavanju njegovih nuklearnih ambicija. Drugi analitičari kažu da najvjerojatnije ciljane sankcije neće biti puno uspješnije od tradicionalnih ekonomskih sankcija u ostvarivanju postavljenog cilja.
Gary Hafbauer stručnjak je za sankcije na Peterson institutu za međunarodnu ekonomiju ovdje u Washingtonu. On kaže da bez obzira kako ih koristili, sankcije općenito uzevši uspiju ostvariti svoj vanjskopolitički cilj tek u jednoj trećini slučajeva. "Diplomacija nije poput američkog nogometa gdje imate ili jasnu pobjedu ili jasan poraz. Često riječ je o svojevrsnim nijansama sivog. I to je jedno od tih oruđa diplomacije koje tendira nijansama sive boje".
Gary Hafbauer tvrdi da su sankcije najdjelotvornije kad su njihovi ciljevi umjereni – kao što je oslobađanje političkih zatvorenika – a manje kad su radikalni kao promjena vlade.