U mnogim američkim vrtovima i dvorištima, bačve - bilo plastične ili drvene - sakupljaju kišnicu za potrebe zalijevanja tih vrtova, pokazujući odlučnost njihovih vlasnika da štede pitku vodu. No, ponegdje se u štednji vode ide i mnogo dalje - kišnica se, primjerice, odvodi i u kućni vodovod.
Godinama je kiša koja obilno pada na Seattle nestajala s krova gradske vijećnice praktički istog trena kako bi pala na taj krov - olucima bi došla do ulice i tamo isprala svo ulje i teške metale zaostale od prolazećih automobila. U samo nekoliko minuta, kiša bi postala toksični otpad koji bi se slijevao kroz kanalizaciju. Ovih dana, nova vijećnica u Seattleu više ne pušta kišu da tako lako i brzo umakne; umjesto toga, ona prvo obavi koristan posao.
Gradski vijećnik Richard Conlin slikovito demonstrira rad jednog od zahoda čiji se vodokotlić puni kišnicom ... i to onom koja pretekne od natapanja ozelenjelog krova zgrade vijećnice. Isprva, ti su zahodi izazivali priličnu pažnju bojom vode.
"Voda zaista nije potpuno bistra i prozirna, posebice ne u vrijeme otpadanja lišća ili kada počnu prve jesenske kiše. Neko smo vrijeme u sanitarnim čvorovima držali na zidu obavijest: 'Ne obraćajte pažnju na boju vode. Ona je takva zato što je to reciklirana kišnica.' No, mislim da su do sada ljudi već potpuno navikli" - kaže Richard Conlin.
Kišnica koju ne upije ozelenjeli krov vijećnice odlazi u spremnik u podrumu, kapaciteta 3 i pol milijuna litara. Iz spremnika prvo prolazi kroz niz filtera, a onda u vodovodne cijevi. "Koristimo tu recikliranu kišnicu praktički za čitav vodovodni sustav zgrade, osim za piće. Vjerojatno bi bila dobra i za piće, ali za to nema potrebe jer je vodovodna voda u Seattleu zaista odlična, a ovu bi kišnicu trebalo dodatno tretirati u skladu sa sanitarnim propisima" - objašnjava Conlin.
On kaže da je novi sistem recikliranja kišnice ugrađen kako bi se i praksom dokazalo da gradski čelnici nisu zaštitnici okoliša samo na riječima. Njihova je poruka našla odjeka u slučaju Boba Scheulena. Kada su on i njegova supruga gradili svoju kuću, prije nekoliko godina, izgradili su i šuplje betonsko unutrašnje dvorište u kojemu je pohranjeno 26 tisuća litara kišnice. Usprkos reputacije Seattle kao jednog od najkišnijih gradova u Americi, ljetne su suše prilično uobičajene, kaže Scheulen: "Praktički imamo samo dvije opcije ukoliko ljudi žele koristiti vodu kao do sada, a broj stanovnika raste: ili će grad izgraditi daleko više rezervoara i tako doslovce potopiti još više tla, ili će ljudi štedjeti vodu i za suđne ljetne mjesece osiguravati vlastitu opskrbu putem prikupljene kišnice."
U ovoj se obitelji kišnica također koristi za isplahnjivanje zahoda, ali, kažu, ponajviše se potroši za zalijevanje vrta ljeti. Takav savjestan odnos prema vodi upravo je ono što nedostaje većini Amerikanaca, kaže Mike Broili, čija je tvrtka Living Systems Design ugradila filtracijski sustav u kući Boba Scheulena.
Broili kaže da je shvatio koliko vode koristi dok je živio u kolibi na Aljasci; donosio si je vodu za dnevnu uporabu svaki dan tijekom 15 godina: "Kad si morate sami, sa svoje dvije ruke, nositi vodu, onda postanete prilično osjetljivi po pitanju toga koliko i za što trošite tu vodu."
Broili kaže da se ne mora živjeti u kišnom području da bi se u kući u najvećoj mjeri koristila kišnica. Čak i na krovove kuća u suhom jugozapadnom području Sjedinjenih Država - kako kaže - padne dovoljno vode da bi zadovoljilo potrebe tih kućanstava. Priznaje da su sustavi iskorištavanja kišnice kakve on ugrađuje prilično skupi - od 1500 do 15 tisuća dolara. No, kaže da je njegovim klijentima jasno kolika je vrijednost vode: "Od sve vode na našem planetu - a to je planet koji je prepun vode! - samo je 7 promila ustvari iskoristivo za ljudsku konzumaciju. To je jako, jako mali dio ukupne vode na Zemlji."
Broili kaže da, kako raste broj stanovnika Zemlje, prilično skoro jedini priuštivi način da si osiguramo vodu bit će da ju hvatamo kad pada s neba.