Umjetnost i kultura doprinose s 21 milijardom dolara godišnje ekonomiji najvećeg američkog grada, New Yorka, i osiguravaju poslove za 160 tisuća ljudi, kaže se u nedavnom izvješću jedne privatne umjetničke organizacije u tom gradu. No, s rastom cijena stanovanja na Manhattanu, umjetnici se sele sve dalje od središta grada, u udaljena predgrađa. Što to znači za New York?
Andrew Carnegie izgradio je svoju slavnu koncertnu dvoranu u New Yorku prije više od stotinu godina. Iznad nje, u neboderu, smjestio je više od 170 stanova, rekavši da bi ih trebalo koristiti kao studije u kojima bi umjetnici živjeli jeftino i mogli se u potpunosti posvetiti svom radu. Koreograf George Balanchine, glumac Marlon Brando, te mnogi drugi umjetnici – i slavni i manje poznati – živjeli su ili radili u tim stanovima.
Među njima je i 84-godišnji Donald Shirley, koncertni pijanist, koji živi u jednom takvom stanu 50 godina, dok nastupa u koncertnoj dvorani u prizemlju. "Ne postoji niti jedno srugo mjesto gdje bih mogao vježbati tako kao što sam to mogao ovdje," kaže Shirley.
Međutim, tijekom posljednjih 16 godina, Korporacija Carnegie Hall smanjila je broj umjetnika koji žive u neboderu na četrdesetak, pretvorivši prazne studije u urede ili ih ostavivši prazne. Sada se od preostalih stanara traži da odsele kako bi prostor preuzela glazbena škola.
No, stanari se ne predaju i svoju pravdu traže na sudu tvrdeći da je Andrew Carnegie studije namijenio za uporabu umjetnika pojedinačno. No, kakav god bio ishod ovog spora, i oni sami priznaju da su bili sretni što su toliko dugo mogli raditi u tako prostranim studijima. Mnogi njujorški umjetnici više si ne mogu priuštiti niti majušne stanove na Manhattanu, te odlaze u četvrti koje su vrlo daleko od središta grada.
"Umjetnici vole živjeti u komunama i vole živjeti u velikom gradu. Ne zato što je stanarina jeftina – jer NIJE! – nego zato što se ovdje nudi ogromna raznolikost iskustava i upoznaju ljudi sa svih strana svijeta," kaže Randall Bourscheidt, predsjednik organizacije Savez umjetnika. Ta organizacija godišnje objavljuje izvješće o doprinosu umjetnosti i kulture gradskoj ekonomiji.
Dok umjetnost gradu godišnje donosi oko 21 milijardu dolara – kaže Bourscheidt – sami umjetnici često jedva uspijevaju sastaviti kraj s krajem. "To su ljudi koji su iznimno talentirani, koji su cijenjeni u svojim umjetničkim profesijama … glumci, plesači, pjevači, glazbenici i tako dalje – koji žive praktički na rubu siromaštva."
Spisateljica Elizabeth Currid je autorica knjige naslovljene "The Warhol Economy", koja govori o tome kako okupljanje umjetnika pomaže procvatu podjednako i umjetnosti i biznisa. "To se druženje prenosi i u stvarne ekonomske termine, jer se u takvim umjetničkim i društvenim zajednicama najčešće sklapaju poslovni aranžmani, tu se dogovaraju suradnje, pronalaze sponzori, tu se odvija i interakcija s onima koji ocjenjuju što je dobra umjetnost, što je moderno," kaže Currid.
Currid kaže da će grad biti na gubitku ukoliko visoke stanarine otjeraju iz gradskog centra još više umjetnika. Stoga bi gradska uprava, smatra ona, trebala održati četvrti u samom središtu priuštive umjetnicima … primjerice, postavljanjem gornje granice stanarina. To je u interesu grada – kaže – jer umjetnost potiče ekonomiju. "Umjetnička scena je ustvari četvrti po veličini poslodavac u New Yorku. Ona je gotovo rame uz rame sa financijskim sektorom po broju uposlenika. Dakle, za ekonomiju New Yorka to je prilično važno," kaže ona.
Istodobno, kako ističe pijanist Donald Shirley, najveća vrijednost umjetnosti za grad New York ne može se sumirati samo u dolarskoj vrijednosti. "Svugdje drugdje smo ponešto zabrljali. Jedina stvar koja je ostala neokaljana je umjetnost … Što bismo činili … što bi ljudski rod … činio što bi bio sam život – bez umjetnosti?"