U seriji Americki profili, danas vam predstavljamo Richarda Moea, covjeka koji je jednu donekle elitisticku organizaciju, koja je, obnavljanjem, spasavala nemanji broj povijesnih zgrada, pretvorio u najvecu organizaciju za cuvanje arhitektonskog nasljedja u Sjedinjenim Drzavama…
Nacionalna zaklada za zastitu i cuvanje povijesnog blaga – National Trust for Historic Preservation - osnovana je 1949. godine, poveljom Kongresa. Drugim rijecima, mogla je primati savezna sredstva iako je osnovana kao privatna, neprofitna organizacija. Obavljala je vazan posao, spasavala, od rusenja, neke vrijedne primjere arhitekture u Sjedinjenim Drzavama. Organizacija je i sama kupovala neke povijesne nekretnine, primjerice - rodnu kucu predsjednika Jamesa Madisona ili jednu klasicnu plantazu u Louisiani.
Ali u cijelom tom hvalevrijednom radu, nesto je nedostajalo. Nisu u tom procesu uopce bili angazirani mladi Amerikanci ni Amerikanci iz manjinskih skupina. A onda je, prije petnaest godina, Richard Moe, kao predsjednik, stao na celo Zaklade i iz temelja, kaze Mike Andrews, bivsi kongresmen iz Teksasa, promijenio njenu misiju: "Dick Moe je postao vodeca osoba u pokretu za ocuvanje povijesnog blaga. Osjecao je da, ukoliko pokret zeli poluciti istinskog uspjeha, Zaklada mora poceti djelovati na siroj osnovi, mora preuzeti ulogu vodeceg zagovornika, a ne samo i jednostavno stititi zgrade koje su se nasle na njenom popisu, zgrade iz uglavnom 19. stoljeca."
Kongresmen Andrews i Dick Moe upoznali su se u vrijeme kad su obojica vodila bitku protiv Walt Disney korporacije koja je kanila podici zabavni park na podrucju, u Virginiji, gdje su se vodile kljucne bitke tijekom americkog gradjanskog rata.
Povjesnicar, odvjetnik i bivsi politicki konzultant, Richard Moe je naglasak Zaklade, s obicnog spasavanja pojedinacnih povijesnih gradjevina, prebacio na ozivljavanje, revitalizaciju starih gradskih sredista i malih gradova, zapravo – na spasavanje i cuvanje svih i cijelih gradova.
I tako je, kaze on, jedna organizacija, u kojoj su angazirani bili ljudi iz svih slojeva, ustala protiv divljeg rusenja i neobuzdanog gradjenja: "Zaustaviti potpuno, to necemo. Ali mislimo da cuvanje moze igrati znacajnu ulogu u sprecavanju nekontroliranog i nemarnog sirenja gradskih naselja, jer mi, revitalizacijom starijih zgrada, ohrabrivanjem ljudi da se vrate u gradska sredista i stare cetvrti, pruzamo alternativu i smanjujemo potrebu i zahtjeve za sirenjem. U isto vrijeme, ozivljavamo i stare zajednice."
Ljudi koji su iz gradskih sredista pobjegli zbog kriminala, vracaju se jer im je vazan taj osjecaj susjedstva, blizine i zajednice, gdje susrecu druge ljude i s njima se druze. A programi Zaklade kao sto je Main Street Program takodjer poticu male biznise na otvaranje, na konkurenciju s divovskim shopping-centrima i diskont-trgovinama u predgradjima.
Richard Moe je za Zakladu odredio i novi financijski smjer. Ona je sada stopostotno financirana iz privatnih i korporacijskih donacija. Vecina njenih darivatelja jos uvijek cvrsto vjeruje u nastojanja Zaklade da se sacuvaju povijesne zgrade. "Mi, u Americi, imamo tu nekakvu ideju, a ona je dio nase kulturne povijesti, da je novo bolje nego staro, da staro treba rusiti kako bi se izgraditi moglo novo. I to je problem s kojim se mi stalno nosimo" - kaže Dick Moe.
Nije Dick Moe, sin lijecnika iz Dulutha, savezna drzava Minnesota, oduvijek bio pobornik ocuvanja povijesnog nasljedja, ali naucio je postovati ono sto je povijesno i vrijedno kad je, kao Boy Scout, bio pratnja covjeku po imenu Albert Woolson, kad je ovaj isao u crkvu. "Znao sam da je Albert Woolson bio vrlo vazna osoba, tako mi je bilo receno, jer bio je on zadnji prezivjeli vojnik vojske Sjevera, iz gradjanskog rata" - prisjeća se gospodin Moe.
Woolsonu je bilo barem 106 godina, kad je umro, 1956. Moeov interes za gradjanski rat dovest ce do pisanja knjige o dragovoljcima iz Minnesote, na strani vojske Sjevera, ali i do aktivnog zauzimanja u zastiti povijesnih bojista od nadiranja komercijalne gradnje, stambene i poslovne.
Program Zaklade koji je od tisuca Amerikanaca napravio aktivne zagovornike, potaknuo ih da i sami zasucu rukave, nosi ime “Jedanaest najugrozenijih mjesta.” Lista je to koja se sastavlja svake godine, a to sto ima 11 umjesto uobicajenih 10 tocaka, to je stoga sto bivsi predsjednik Zaklade nije mogao odluciti koji od zadnja dva kandidata treba na listu uvrstiti i ostalo je, do dana danasnjeg, jedanaest. Na ovogodisnjoj listi jedanaest najugrozenijih mjesta naslo se pomalo od svega – od njujorskog Brooklyna, njegovog povijesnog rijecnog kvarta, do ekscentricnih motela i neonskih znakova duz one “Glavne ceste Amerike,” Route 66.
S programom “Jedanaest najugrozenijih mjesta” Nacionalna zaklada za zastitu i cuvanje povijesnog blaga pocela je 1988. godine. Otada, racuna se, spasila je, od rusenja, barem polovicu od ugrozenih mjesta.
Dick Moe i njegova supruga Julia sanjaju pomalo i o povlacenju, mirnijem zivotu u njihovom domu u planinama Kolorada. "Volim svoj posao, ali necu na njemu moci ostati zauvijek. Trenutno smo usred kampanje skupljanja financijskih sredstava, kad to prodje, za dvije godine, pocet cu razmisljati o mirovini.”
Dick Moe ima 71 godinu. Tko zna, mozda planira pisanje jos jedne knjige. Jedno je sigurno – ako do toga dodje, bit ce to opet na temu americke povijesti.