Vec vise od jednog stoljeca, ratni fotografi pomazu nam da u potpunosti shvatimo i cijenimo vojnu sluzbu muskaraca i zena na ratistima. Dvadesetdevetogodisnji Ashley Gilbertson australski je fotoreporter koji je upravo objavio kroniku svojih iskustava s americkim vojnicima u Iraku…
Na omotu knjige Whiskey Tango Foxtrot fotografija je jednog americkog vojnika kako silazi niz stube neke iracke kuce. Ona je gotovo potpuno razorena, ostale su, na otvorenome, strsati samo stube. Gilbertson, koji je tu fotografiju snimio za New York Times, kaze da taj prizor za njega simbolizira i rat u Iraku i njegov vlastiti emocionalni luk otkako je rat poceo, u ozujku 2003: "U pocetku, bio sam vrlo proratovski raspolozen. Zelio sam da Saddama Husseina zbace. Kad se to dogodilo, bio sam sretan, slavio sam. Zelio sam da Iracani budu sretni i slobodni. Ali, kako je vrijeme prolazilo, sve sam vise gubio nadu da ce do toga doista i doci. U ovom trenutku, mislim da je ovo potpuna katastrofa."
Ali, istice Gilbertson, on je u prvom redu ipak novinar i fotograf, ne politicar: "Kad netko u Wahingtonu donese odluku, moj je posao 'prevesti' to u svakodnevni zivot, vidjeti sto to znaci na terenu. A vidi se."
Zahvaljujuci Gilbertsonovom fotoaparatu, to mozemo i mi vidjeti. Naredjen je napad, vidimo pobunjenika mrtvog, lezi u lokvi krvi. Postrojbi marinaca naredjeno je da “ocisti” jednu cetvrt u Samari, vidimo jednog oca kako preklinje marinca da spusti strojnicu uperenu na njega dok njegov mali sin gleda.
A kad je predsjednik Bush naredio slanje dodatnih 30.000 vojnika, za osiguravanje Bagdada?
"Ja to vidim kao 30 tisuca vise novih meta, na ulicama grada. Svatko je tamo smrti vidio puno puta. Uvijek je blizu, ona je sveprisutna. Izvjestavanje iz rata, medjutim, ima u sebi i neceg romanticnoga – sama ideja da varate smrt. Stalno ste na ivici. Ali ta romantika nestaje onog casa kad zapravo gledate u srce rata" - kaže Ashley Gilbertson.
U trenucima zatisja, Gilbertsonove fotografije pokazuju i gotovo djetinjastu zaigranost americkih vojnika od koje vecina nije ni starija od 19, 20 godina. "Ali onda odjednom – promjena, kad postaju profesionalni vojnici koji svoj posao moraju obaviti… i to na nekima od najopasnijih mjesta" - priča ovaj Australac.
Te su opasnosti dobro poznate i Gilbertsonu. Tijekom napada na Falluju bio je s americkim marincima. Cuvsi da na vrhu minareta mozda lezi mrtvi snajperist, Gilbertson se htio popeti i fotografirati. Marinci mu nisu dopustili da se gore sa penje sam i bez zastite. Dvojica marinaca uspinjala su se spiralnim stubama ispred njega. Jedan po imenu William Miller, drugi – Christian Dominguez. Kad su se priblizili vrhu i mogli nazrijeti svijetlo, odjeknula je vatra. Dominguez je povikao “natrag dolje, natrag dolje.” Gilbertson je osjetio kako ga nesto oblijeva, mislio je voda, ali kad je sisao s minareta, vidio je da je to bila krv, krv onog drugog marinca, Williama Millera. Njegovo su tijelo drugi marinci kasnije izvukli, ali Gilbertson nije htio nista forografirati. Lezao je na zemlji, paraliziran od tuge i soka.
"Napustio sam Falluju iduceg dana. Napustio Irak dan iza toga. Vratio se u Ameriku, nisam vise mogao nastaviti sa svojim poslom. Citavih dvanaest mjeseci pokusavao sam o tome nesto napisati. Svaki put kad bi poceo, u glavi bi mi odjekivala rijec minaret, minaret, minaret….Uopce nisam znao kako cu nastaviti zivjeti s osjecajem odgovornosti za smrt tog covjeka. Jedno morate znati – svaki vojnik, svaki Iracanin, svaki novinar ili fotoreporter koji u toj zemlji radi – svatko ima svog vlastitog Millera. Svatko je tamo prozivio traumu iz koje se pokusava izvuci nekako" - priča naš sugovornik.
Ashley Gilbertson se ipak vratio u Irak, odlucan u tome da ce nastaviti fotografijom biljeziti razvoj rata. Jedna od njegovih novijih fotografija prikazuje irackog pobunjenika, ranjenog, kako kleci na zemlji, ruku zavezanih, preko glave mu prebacena kukuljica, kraj njega marinac koji cuva zarobljenika, s puskom u ruci.
"To najbolje ilustrira nacin na koji se ovaj rat vodi. Druga je strana neprijatelj bez lica. Ne znate tko u vas puca. Ne znate tko su ti ljudi. A tako i iracki pobunjenici vide americke vojnike, na isti nacin. Ne znaju oni za nekakvo njegovo ime, vide covjeka u uniformi koji predstavlja Sjedinjene Drzave. Ta fotografija, po mojem misljenju, sadrzi sve te elemente: vojnika bez lica i pobunjenika bez lica. To je rat u Iraku" - kaže Ashley Gilbertson.
Imaju oni lica, to dobro zna i Ashley Gilbertson. A to znaju i obitelji onih koji ginu, na objema stranama. Treba slusati njihove iskaze i price. Gilbertsonova fotografska kronika irackog rata - Whiskey Tango Foxtrot – objavljena je u izdanju University of Chicago Press.
