Gotovo punih 50 godina kultni, minimalistički strip Peanuts, Charlesa Schulza, bio je dio inventara američke kulture. Ono još značajnije – svi su voljeli Peanutse, odrasli isto koliko i djeca (djeca su uživala u smiješnim crtežima i Snoopyjevim sanjarijama, odrasli su, ispod površine, mogli nazrijeti okrutnost, samoću, promašenost, bol zbog neuzvraćene ljubavi, uživati u goloj, nenakićenoj vizualnoj ljepoti stripa); Middle Amerika isto koliko i oni na njenim obalama, intelektualci i oni skromnijih ambicija. Peanutse su voljeli “tijekom nesigurnih pedesetih, filozofskih šezdesetih, materijalističkih sedamdesetih.” Do 1971., dvadeset godina nakon što se, pod sindikalnim logom “United Features,” u sedam dnevnih listova, pojavila prva pasica njegovog stripa, Schulz je imao već 100 milijuna čitatelja. I, sa četiri milijuna dolara godišnje, bio jedan od četvero najbolje plaćenih američkih autora 20. stoljeća. Devedesetih godina, kad su Peanuts bili objavljivani u 2.600 listova u 75 zemalja, na više od 20 jezika, čitalo ih je dnevno oko 350 milijuna čitatelja, a Schulz, što od stripova, što od razne robe inspirirane stripom, godišnje zarađivao i do 40-60 milijuna dolara. Ali Schulz je i svaki dan radio, svaki dan crtao pasicu stripa, “nikad nije bio bez ideja… on je doista bio crtač stripa, autor stripa,” kako je to rekao Sergio Aragonés, ilustrator MAD Magazinea. “Vjerojatno jedini crtač stripova u Americi koji je to radio tako dugo i koji je svih 50 godina, za razliku od drugih crtača, sve radio sam, cijeli posao na stripu sam obavljao, bez ijednog pomoćnika, do zadnjeg dana. Od ideja do crtanja i boja. Bio je jedinstven, bio je genij, za njegovom je smrću ostala strašna praznina,” rekao mi je, jednom prilikom, Mike Luckovich, karikaturist lista Atlanta Journal-Constitution. “Peanuts je bio prvi (i još uvijek je najbolji) postmoderni komični strip,” pisao je, u svom listu, New York Timesu, Gary Trudeau, tvorac popularnog političkog stripa Doonesbury. ”Svima nam dragi i mili dio naše zajedničke pop-kulture. Za nas, druge karikaturiste i crtače stripova, on je i nezamijenjivi izvor ponosa, zlatni standard svima.”
Na jednom zidu muzeja (http://www.schulzmuseum.org/) posvećenog Schulzu i Peanutsima, u mjestu Santa Rosa, sjeverno od San Francisca, mjestu u kojemu je Charles Schulz i proveo dobar dio života, stoji ispisan samo jedan kratki citat, ali u njemu je sažet cijeli etos mjesta: “Crtač stripova je netko tko mora nacrtati nešto različito svakog dana pa ipak crtati isto, stalno i iznova.” Citat potpisan inicijalima CMS – Charles Monroe Schulz.
“Sve što vam je činiti, to je popuniti one kvadratiće,” tim riječima je Schulz i opisao svoj životni rad – najutjecajniji komični strip druge polovice 20. stoljeća. Opaska tipična za Schulza – blago autoironična, umanjivanje značaja umjetnosti i umijeća u prilog običnog šljakerskog posla.
Sve naizgled i jest jednostavno: glava Charlijea Browna je, manje-više, puni krug, iz nje vire dva uha. Njegovo je lice dočarano sa tek par brzih i jednostavnih linija. S nekoliko finih poteza pera, s nekoliko sićušnih crta, Charles Schulz je svakome u svijetu mogao reći što osjeća bilo koji od njegovih likova. A mnoge od tih likova Schulz je crtao iz osobnog života. “Ako ćeš crtati komični strip svakoga dana,” rekao je jednom, “morat ćeš posezati za svakim iskustvom iz vlastitog života.”
Drugi crtači stripa, međutim, priznat će da je Peanuts neponovljiv, da je nemoguće duplicirati Schulza – njegov, kako Wall Street Journal piše, čisti, minimalistički crtež, sarkastični humor, neustrašivu emocionalnu iskrenost, unutrašnja razmišljanja jednog kućnog mezimca, ozbiljno tretiranje djece, lude fantazije... gotovo svi su to pokušavali, bez uspjeha.
Schulz je kreirao cijeli jedan mali svijet, s varljivom jednostavnošću izraza. Svatko je znao, Schulz je to sam puno puta ponavljao, da je u strip i njegove likove unosio dobar dio sebe i svog života. Svatko je znao da je “Charlie Brown bio portret (uznemirenog) umjetnika kao mladog čovjeka.” Ali Schulz je, otkriva nam Michaelis, bio pomalo od svakog od njegovih likova. U cijelom je stripu bilo i više autobiografskog nego što je itko znao ili slutio.
O Peanutsima, nekima od najpoznatijih, da ne kažemo i – najprofitabilnijih, likova u svjetskoj pop-kulturi, sve smo znali. O vječnom gubitniku, Charlieju Brownu, i njegovoj družini – Snoopyju, nesuzdrživom, “opaljenom,” seksi psiću; vrapčiću Woodstocku; filozofskom Linusu, vječno na rubu nervnog sloma, vječno s dekicom u ruci; opsesivnom i talentiranom Schroederu, umjetničkoj duši; zapovijedanju sklonoj, maloj feministici, tvrdoglavoj i sveznajućoj Lucy; dobrodušnoj, naprasitoj i bučnoj Peppermint Patty… Sve smo znali, i znamo, o tim i mnogim drugim likovima iz škvadre Charlieja Browna, ali nevjerojatno malo o kreatoru stripa. Čovjek koji je pustio da komični strip govori umjesto njega bio je enigma, čak i nakon svoje smrti, prije sedam godina.
Autor David Michaelis sebi je dao u zadaću otkriti nam život jednog poznatog i popularnog čovjeka koji je namjerno vodio nezanimljiv život, život bez pompe i sjaja. I u tome uspijeva, dijelom stoga što je javnosti tako malo bilo poznato iza i izvan čistog imidža koji je Schulz sam za sebe stvorio. A taj je bio – rođen, 1922. godine, u St. Paulu, u Minnesoti, kao sin brijača, tiha, duboko religiozna osoba, s ironičnim nadimkom “Sparky,” Veseljak, koji mu je majka nadjenula i koji je on zadržao do kraja svog života, trezvenjačka glava obitelji, pred daškom za crtanje - najsretniji.
Michaelis je dobio široki, neograničeni pristup arhivskom materijalu, razgovarao sa svakim, i onima koji su Schulza upoznali makar i u prolazu. Svoju priču i započinje s rastom i razvojem Charlesa Schulza, pametnog i bistrog, ali povučenog i sramežljivog, nesigurnog i usamljenog, nezgrapnog dječaka, u St. Paulu, dječaka koji nije umio razgovarati s djevojčicama, dječaka kojega su ignorirali i nastavnici i druga djeca. Iako je bio strastveni sportaš, djeca su ga zadirkivala zbog niskog rasta. Cijelog života će u sebi i nositi kivnju zbog toga što gotovo nitko nije zamijećivao ni njegov talent ni njega.
Schulzovi su roditelji, druga generacija doseljenika, otac njemačkog porijekla, majka norveškog (svi u njenoj obitelji bili su teški pesimisti i puno pili, stoga se Schulz cijelog života i držao daleko od alkohola), bili dobri i brižni, ali prema svom jedinom djetetu ne i nježni nego hladni, nesposobni pokazati ljubav (po povratku iz rata, nitko ga zagrljajem nije dočekao, ničim to u obitelji nije bilo obilježeno ili proslavljeno), i imali su, naročito otac-radoholičar (Schulz će tu odliku i naslijediti od oca), neke posebne ideje o odgoju – dostignuće i uspjeh bili su isto što i egoistično odavanje i razmetanje. Kroz život ići smjerno, učio je Schulza otac, pognute glave, ne privlačiti pažnju na sebe. “Don’t get a big head!”, podrška Schulzovim težnjama nije dolazila ni s majčine ni s očeve strane; velikoglavi mališani Peanutsa nastali su, piše Michaelis, iz inata.
Mali je Schulz volio čitati, učiti i crtati. Vjerovao je da se od crtanja može karijera napraviti, da se čovjek može od toga i obogatiti. Bio je u pravu.
Nakon srednje škole (koledž nikad nije pohađao), ostao je živjeti kod kuće, slao stripove u novine, ali gotovo sve su ga odbijale, odbio ga je i Walt Disney. Onda je došao drugi svjetski rat. Pred odlazak u vojsku, pozdravljajući se s majkom, koja je umirala od raka, Schulz je rekao: Valja mi poći, mislim. Majka njemu: Good-bye, Sparky. Vjerojatno se više nikada nećemo vidjeti. I to je bilo sve što su jedan drugome umijeli reći. Po Michaelisu, smrt majke bila je rana koja nikad nije zacijelila, izvor Schulzove vječne žalosti što nije imao prilike dokazati se svojoj majci, bol koja objašnjava melankoliju Charlijea Browna. Osim majčine smrti jos i iskustva iz rata, ona su od Schulza napravila mizantropa, ali nisu mu, srećom, oduzele značajke djetinjstva. Michaelis i objašnjava kako je iz poslijeratne tjeskobe i osobne tuge, zajedno, nastao najpopularniji strip svih vremena, kako se iz siromaštva i odsutnosti ljubavi rodila vruća ambicija. Jednom kad je svoj san iz djetinjstva ostvario, mogao se, kroz svoj kreativan posao, sučeliti s vlastitom tjeskobom i mukama; tako su njegove nesigurnosti, neuspjesi i odbijanje, neprihvaćanje od strane drugih postali središnja tema Schulzovog humora. Svijestan da njegovi jadi “hrane” njegov posao, njegovu kreativnost, Schulz se i opirao pomoći, promjenama i suradnicima.
Život imitira umjetnost puno više nego što umjetnost imitira život, rekao je Oscar Wilde. Po Davidu Michaelisu, Schulzov život i umjetnost često su imitirali jedno drugo.
Kao i njegov otac, tako je i otac Charlijea Browna bio brijač. Za Snoopyja, kao model je poslužio obiteljski pas Spike, a ime poteklo od norveške riječi snupi, izraza nježnosti. Biglovo fantaziranje o francuskoj Legiji stranaca i o tome da je pilotski as prvog svjetskog rata inspirirano je filmovima iz 30-ih godina kojima je Schulz, kao dječak, bio fasciniran. Iz Michaelisove knjige saznajemo i da se jedan Schulzov kolega u srednjoj umjetničkoj školi u Minneapolisu zvao Linus, a jedan – Charles Francis “Charlie” Brown. Saznajemo da je, kao inspiracija za Lucy, Schulzu je poslužila njegova prva supruga, Joyce, da je talentirani Schroeder bio surogat za Schulza.
Schulz je utjehu i ohrabrenje nalazio u vjeri, dok je bio mlađi. Kasnije je, međutim, govorio “nisam ortodoksni vjernik i to sam sve manje što sam stariji.”
Njegova dva braka bila su sve samo ne savršena. U prvom je došlo i do preljuba. Pisma, koja Snoopy tipka na krovu svoje kućice, parodija su na Schulzova vlastita ljubavna pisma Tracey Claudius, s kojom je i imao aferu. S drugom je suprugom našao relativni mir, ali stalna sumnja u samoga sebe, pomanjkanje samopouzdanja, i strahovi od svega, recimo – i od putovanja, nastavili su ga pratiti i za Schulza, rad je bio jedina sigurna luka.
Schulz nije bio srdačna i topla osoba, osjećaje i ljubav je rijetko pokazivao, čak i prema vlastitoj djeci, petero ih je imao. Jedna njegova rođakinja kaže Michaelisu: Zagrliti Sparkyja bilo je isto što i drvo grliti, nikakvog pokreta od njega. Schulz se nije volio ni u javnosti pojavljivati… unatoč svom ogromnom uspjehu, uvijek je sumnjao u sebe, patio od osjećaja manje vrijednosti.
Michaelisova biografija otkriva nam Charlesa Schulza, od njegovog prvog do njegovog zadnjeg stripa, i Schulza prikazuje u svojoj njegovoj gorkoj i melankoličnoj slavi. Ispod svih desetljeća uspjeha, što od stripa, što od cijele industrije igračaka, odjeće, kalendara, ukratko, trivijalija, industrije koja je nastala temeljeći se na likovima iz stripa, što od čitavog niza animiranih TV “specijala,” radio-drama, brodvejskih predstava, što od prijevoda stripa, čak na jezike poput velškog, baskijskog, arapskog, Tlingita… ispod zabave i branda, ispod cijelog jednog imperija koji je donosio milijune i milijune dolara, Michaelis nalazi čovjeka koji je cijelog života sebe vidio kao jedno veliko “nitko i ništa,” koji je cijelog života bio usamljen i tužan, pun čežnje i straha, čežnje da bude voljen i prihvaćen, straha da ga nitko ne voli i ne prihvaća. “Ona je nešto, ja sam ništa,” to je ono što Charlie Brown i kaže o predmetu svoje beznadne ljubavi, maloj Crvenokosoj.
Više psihobiografija, knjiga Schulz and Peanuts, Davida Michaelisa, pokušava odgonetnuti, “pročitati” lik iza Schulzovih likova, čovjeka iza tog fenomena komičnog stripa, i otkriva tužan, divan, komplicirani život Charlesa Schulza. “Genij…i vrlo složena osoba,” riječi autora. “Kakve god mane i slabosti kao osoba imao,” zaključuje Michaelis, “Schulzovi stripovi imali su pravo srce.”
Charles Schulz je umro 12. veljače 2000. godine, u 77. godini života, na dan za koji je i najavio objavljivanje zadnjeg nastavka Peanutsa. “Oni su bili ispunjenje mojih snova iz djetinjstva,” rekao je Schulz u otvorenom pismu, u tom zadnjem nastavku, svojim čitateljima.
“U trenutku kad je prestao crtati,” piše David Michaelis, “Charles Schultz je prestao biti.”