Linkovi

Carnegie Hall, “mjesto na kojemu glazba živi”


Već više od 115 godina ime Carnegie Hall sinonimno je s vrhunskom glazbom i vrhunskom akustikom. Za to vrijeme, dvorana je ugostila najbolje svjetske orkestre, ravnatelje, soliste, plesače, čak i političke govore i skupove.

“Čovjek koji bogat umire, u sramoti umire,” izjavio je, 1889. godine, u eseju pod naslovom “Wealth,” jedan od najbogatijih ljudi svog vremena - Andrew Carnegie. Odlučan u tome da se, pod kraj svog života, vlastitog bogatstva riješi jednako brižno kako ga je, za života, i stjecao, a bilo je to u industriji čelika, u drugoj polovici 19. stoljeća, Carnegie, sin siromašnih škotskih imigranata, darovao je sveučilištima, knjižnicama, bolnicama, parkovima, koncertnim dvoranama… Do 1917. godine, dvije godine prije njegove smrti, zahvaljujući njegovim donacijama samo knjižnica je bilo utemeljeno preko 2.500. Carnegie Hall dio je te izdašne i velikodušne ostavštine.

Priča o Carnegie Hallu počinje na moru, na brodu Fulda, kojim su, u travnju 1887., iz New Yorka u London, i onda dalje u Škotsku, na svom medenom mjesecu, putovali industrijalist Carnegie i njegova nevjesta. Na brodu se našao i tada 25-godišnji ravnatelj Walter Damrosch, već dvije godine za redom glazbeni direktor dviju glazbenih organizacija koje je njegov otac, Leopold, osnovao - Symphony Society of New York i Oratorio Society of New York, u kojemu je i Carnegijeva supruga pjevala.

Potkraj 19. stoljeća, kad je ekspanzija Amerike na zapad bila ostvarena, Amerikanci su bili spremni i na širenje kulturnih horizonata. Damrosch je već nekoliko godina vodio kampanju za otvaranje, u New Yorku, koncertne dvorane svjetskog ranga. O tome su se, između Carnegijevih i Damroscha, i vodili mnogi razgovori na brodu Fulda. Potkraj ljeta te godine, po povratku u Ameriku, Carnegie je, s donacijom u vrijednosti od dva milijuna dolara, i pomogao u ostvarivanju tog sna. Bit će podignuta veličanstvena zgrada i u njoj smještena najbolja koncertna dvorana. Za lokaciju odabrana je bila Sedma avenija, gradski blok između 56. i 57. Ulice. U svibnju 1890., položen je kamen-temeljac, a za glavnog arhitekta postavljen William Burnet Tuthill, inače i čelist u Oratorio Society. Zgrada Carnegie Halla svečano je bila otvorena 5. svibnja 1891. godine.

Kadgod se nešto veliko i važno zbiva u Carnegie Hallu, to se, općim kaosom u prometu, osjeti sve do avenije Madison, tri duga gradska bloka dalje od Tuthillove zgrade, podignute u stilu talijanske renesanse. Tako je bilo i one daleke svibanjske večeri 1891., kad su kočije u dugom nizu čekale da za prvi gala koncert u Carnegijeu iskrcaju kremu njujorškog društva - Rockefellerove, Whitneyje, Sloanove… Ulice oko Carnegijea bile su zakrčene, dvorana dupkom puna. Stotine su se Njujorčana te večeri nagurale da bi vidjele i čule Pjotra Iljiča Čajkovskog, kojega su uzbuđenje publike i akustika dvorane trgnule iz njegovog uobičajenog stanja depresije i navele da i sam uzbuđen uzvikne: “Nevjerojatni ljudi, ti Amerikanci!” Čajkovski je iz Rusije došao da bi ravnao inauguralnim koncertima. Te prve večeri izvedene su bile Beethovenova uvertira Leonora br. 3, zatim Marche solennelle, Čajkovskog (on je i ravnao) i na kraju – Berliozov Te Deum.

Andrew Carnegie je još prilikom polaganja kamena-temeljca rekao: “Music Hall će stajati za vjeke vjekova i biti čvrsto isprepleten s poviješću Sjedinjenih Država i svijeta.”

Njegove se nade i predviđanja umalo nisu obistinili. Carnegie Hall bio je u vlasništvu obitelji Carnegie do 1925. godine, kad ga je Carnegiejeva udovica – Louise Whitfield Carnegie – prodala velikom građevinskom poduzetniku Robertu Simonu. Sredinom 50-ih, Simon je zgradu ponudio na prodaju orkestru New York Philharmonic, koji je dvoranu često koristio, ali odbili su, u planu je već bilo njihovo useljenje u Lincoln Center. Propali su i neki drugi Simonovi pokušaji da zgradu spasi i 1960. godine Carnegie Hall je bio predviđen za rušenje kako bi se oslobodio prostor za gradnju novog nebodera.

Srećom, oštri i uporni prosvjedi skupine Njujorčana, na čelo koje je stao violinist Isaac Stern urodili su donošenjem posebne zakonske odredbe prema kojoj je gradu New Yorku bilo dopušteno da zgradu kupi za 5 milijuna dolara. Potkraj te iste, 1960. godine, osnovana je i neprofitna Carnegie Hall korporacija, koja otada upravlja zgradom, a 1964. godine, zgrada je proglašena Nacionalnim povijesnim znamenjem. Tek kad je postao neprofitna organizacija, Carnegie Hall je mogao preuzeti aktivnu ulogu, mogao ostvariti onu ideju Andrewa Carnegieja da “na cijeli svijet ima utjecaja.” Iako nosi njegovo ime, Andrew Carnegie je bio samo jedan od njenih, prvih, dobrotvora. Sa svakim se desetljećem rodilo neko novo ime, poput Isaaca Sterna, koje je pomoglo da san preživi, da mjesto nastavi dalje inspirirati, da nastavi nastavi dalje rasti.

Dvorana Carnegie Halla odjekivala je, tijekom proteklih 115 godina, pljeskom i ovacijama za najbolje klasične umjetnike iz Amerike i iz cijeloga svijeta, ali i za mnoga imena popularne glazbe, a i za mnoge istaknute pojedince koji nisu dolazili s tog područja.

Carnegie Hall je odjekivao pljeskom za ravnatelje od Gustava Mahlera, Johna Philipa Souse, Leopolda Stokowskog do Artura Toscaninija, Leonarda Bernsteina, Mstislava Rostropovicha, Bruna Waltera, Herberta von Karajana… Za sve vodeće američke orkestre - Boston Symphony, Chicago Symphony, Philadelphia, Cleveland, Pittsburgh, St. Louis, Cincinnati…. ali i za Wiener Philharmoniker, Berliner Philharmoniker… Za Menuhina, Casalsa, Piatigorskog, Yo-Yo Ma, Paderewskog, Rahmanjinova, Kreislera, Perlmana, Zukermana… za Carusa, Dominga, Pavarottija, Mariju Callas, Renatu Tebaldi, Leontyne Price, Beverly Sills… lista je beskrajna! Kad je jedna dvorana u glavnom gradu Amerike, Washingtonu, zatvorila vrata Marian Anderson, zbog boje njene kože, širom ih je za nju otvorila dvorana Carnegie Halla.

Vladimir Horowitz je u Carnegieju debitirao 1928. godine; u njoj je počeo i 16- godišnji Jascha Heifetz; a 16. prosinca 1893. godine, u glavnoj dvorani Carnegie Halla održana je bila svjetska premijera simfonije Iz novoga svijeta, Antonina Dvoržaka.

Arthur Rubinstein je prvi put u Carnegieju nastupio 1906., a i oprostio se od publike 70 godina kasnije, s iste pozornice. Rubinstein je poznat i po onoj koju je izrekao kad mu je netko na ulici prišao s pitanjem “Kako doći do Carnegie Halla?” “Vježbanjem, vježbanjem, vježbanjem…” bio je odgovor Rubinsteina.

Carnegie Hall je bio domaćin svima njima, ali, otvoren svakoj vrsti glazbe, i nebrojenim imenima popularne glazbe i jazza – Sinatra, Liza Minelli, Nat King Cole, Tony Bennett, Woody Guthrie, Joan Baez… Fats Waller, Louis Armstrong, Count Basie, Duke Ellington, Ella i Billie i Sarah i Charlie i Miles i Thelonious i Coltrane i Oscar Peterson i Benny Goodman… Jack London je s pozornice Carnegijea govorio o komunizmu, 1905., Margaret Sanger lobirala je s pozornice Carnegie Halla za kontrolu rađanja; mladi Winston Churchill na temu Burskog rata; Mark Twain održao govor na skupu u spomen Abrahama Lincolna. Godine 1964., Beatlesi su u Carnegie Hallu održali svoj prvi njujorški koncert (njihov treći u Sjedinjenim Državama), iste godine slijedili su Stonesi, kasnije Dylan, Elton John, Bowie…

Carnegie Hall je utjelovljenje aspiracija svih onih koji teže, s obje strane reflektora, da glazbenu kulturu Amerike održe i prenesu na buduće naraštaje. Sa svoje tri dvorane – glavnom sa 2.804 sjedišta, i dva manja – Zankel Hall (599) i Weill Recital Hall (268), Carnegie Hall, jedno od najslavnijih mjesta u Sjedinjenim Državama za klasičnu i popularnu glazbu, dobro je poznato svima u svijetu po svojoj ljepoti, povijesti i akustici. Isaac Stern je jednom primijetio: “Za Carnegie Hall rečeno je da je on sam glazbalo. Preuzima ono što čovjek stvori i to čini većim od čovjeka, većim od života.”

Po riječima novinara i autora Cartera Horsleyja, “Carnegie Hall je … više od stoljeća, san i krunsko ostvarenje za svakog glazbenika".

XS
SM
MD
LG