U svojoj popularnoj knjizi "Svi psi koje sam sreo", autor Ken Foster piše priče o ljudima i njihovim psećim pratiocima. Mike O'Sullivan je razgovarao s Fosterom o stvarima koje su ljubitelji pasa naučili od svojih četveronožaca.
Pisac Mark Twain je svojedobno rekao da što više upoznaje ljude to mu je draži njegov pas. Ken Foster, vlasnik tri psa, možda ne bi išao tako daleko, ali se slaže da psi imaju čemu naučiti svoje vlasnike. Kako kaže, oni su spontani, žive u trenutku koji se upravo zbiva, a njihovi vlasnici dođu do toga da iznimno cijene upravo te osobine: "Mnogi ljudi svoje pse doživljavaju kao složena bića. Također, oni vide svoje pse kao one koji su ih naveli da život gledaju drugačijim očima ... baš kao što se to dogodilo i meni."
U svojoj ranijoj knjizi, naslovljenoj "Psi koji su našli mene", Foster je ispričao kako je udomio jednog psa iz skloništa društva za zaštitu životinja. Potom, kaže, našao je daljnje pse napuštene na ulicama – ili, točnije, oni su našli njega! – i odveo i njih sa sobom kući. Kaže da su psi obogatili njegov život, pomogli mu u teškim vremenima.
Upravo su mu psi pomogli da prebrodi traumu terorističkih napada u New Yorku, gdje je živio 2001. Njegovi su psi bili s njim u New Orleansu kad je čitava ta regija bila razorena uraganom Katrina, 2005. Kaže da su psi pomogli da prevlada smrt dvoje bliskih prijatelja i da se nosi s bolešću srca od koje je gotovo umro.
Nakon što je napisao prvu knjigu, Fosteru su se javili mnogi drugi vlasnici pasa koji su mu ispričali vlastite priče o lojalnosti i ljubavi pasa. Odlučio je da uključi neke od tih priča u svoju nedavno objavljenu knjigu, jednako kao i nove pojedinosti o njegovim vlastitim psima: "U ovoj novoj knjizi, više pišem o onome što sam proživio s mojim psima u New Orleansu nakon uragana Katrine. Donosim i pisma koja su mi čitatelji iz čitave zemlje uputili kao reakciju na prethodnu knjigu. Neka su od vojnika koji su se rastali od svojih pasa da bi služili zemlji."
Posebno ga se dojmilo pismo jedne žene, pripadnice američke vojske, koja je bila stacionirana u Kuvajtu, dok je psa ostavila u Sjedinjenim Državama. Na dan kad se trebala vratiti natrag kući, stigao joj je email s porukom da je psa udario automobil, te da je uginuo. Fosteru je napisala da se osjećala kao da se više ni nema za što vraćati kući, jer ju ne čeka njezin vjeran pas. Tog je dana odlučila otvoriti sklonište za pse vojnika, koji su, kao i ona, morali svoje ljubimce ostaviti negdje na čuvanju.
Pas te vojnikinje bio je pit bull, kao što je i jedan od Fosterovih. Drugi je mješanac pit bulla i doge, a treći je rottweiler. Foster kaže da su takvi veliki psi došli na zao glas zbog ponekad fatalnih napada na vlastite vlasnike ili susjede. No, kaže on, loš glas je nezaslužen, posebice u slučaju pit bulla: "Ako pogledate u povijest naše zemlje, to su nekad bili baš pravi opće-američki psi. Bili su na posterima tijekom Prvog svjetskog rata; predstavljali su sve ono što je dobro u vezi s našom zemljom. Predsjednik Roosevelt je imao pit bulla u Bijeloj kući. A, onda je došlo do preokreta."
Te se pse počelo koristiti za borbe pasa, kaže Foster, ističući: problem je u njihovim vlasnicima, a ne u psima. Pit bulli mogu biti vrlo mekog srca, kaže on, prisjećajući se jedne kuje koje je praščića prihvatila kao vlastito štene. Foster voli sve pse, bez obzira na pasminu i, kaže, psi vraćaju ljubav koju primaju od svojih vlasnika. Čak i kad su sami bolesni, oni uspijevaju promijeniti na bolje živote ljudi. Sjeća se jednog psa koji je bolovao od hemofilije, što je zahtijevalo vrlo skupu veterinarsku skrb. Vlasnik je podnio sve te troškove, a pas je, na koncu, postao terapeutski pas za bolničke pacijente, uključujući i djecu, koja su bolovala od iste hemofilije kao i pas.
