Ime pjevačice i skladateljice Nicole Atkins mnogima još nije poznato iako ju je časopis Rolling Stone prošle godine uvrstio među deset mladih umjetnika od kojih se najviše očekuje. Prošle je godine Nicole i debitirala, EP izdanjem (Extended Play albumom, sa samo šest pjesama) pod naslovom Bleeding Diamonds, snimljenim za diskografsku kuću Columbia. Columbia ju je na brzinu i “otela” ispred nekoliko drugih koje su pokazale veliko zanimanje za Nicole nakon njene demo-snimke Party’s Over. Prije nekoliko dana – tridesetog listopada – opet za Columbiju, Nicole Atkins izdala je i svoj drugi album – Neptune City, u produkciji Šveđanina Torea Johanssona.
Neptune City malo je mjesto na obali New Jerseyja u kojemu je 27-godišnja Nicole Atkins rođena i u kojemu je odrasla, slušajući bakine ploče folka i Johnnyja Casha. Neptune City je samo par kilometara južno od mjesta Asbury Park, a to je domicil Brucea Springsteena. Ako iz toga nazirete neke moguće glazbene utjecaje, u pravu ste, ali to još nije cijela priča. Njen glas je ono što je privuklo pažnju Columbije i nekoliko drugih velikih kuća…
Neptune City, kaže Nicole Atkins, album je o povijesti mog grada, moje obitelji i mojih prijatelja u njemu. Još kao dijete, slušala sam i skupljala te tužne male, tragično lijepe osobne priče o ljudima u svom životu, ali i svoje vlastite. Taj osjećaj povijesnoga me, kao umjetnika, jako privlači.
Svojim grlenim glasom, Nicole o svom domu, svom gradu, pjeva s nostalgijom koja se doima stvarnom i uvjerljivom upravo zato što je protuslovna: Vratit ću se, prošetati malo, dok ne budem sigurna da povratka kući nikad više nema, pjeva Nicole, koju nekad zovu “ženskim Bruceom,” u svojoj springsteenovskoj elegiji za rodni Neptune City.
Provela je u njemu idilično djetinjstvo, sama na gitari naučila svirati jednu pjesmu Grateful Deada, a onda ju je otac usmjerio na blues-pjevača Jimmyja Reeda. Ona sama navodi tako raznolike glazbene utjecaje kao što su Led Zeppelin i Wilco, Lucinda Williams i Patsy Cline.
Stil Nicole Atkins je poseban. Kao vizualna umjetnica i dizajnerica (umjetnost i ilustraciju je i studirala u Charlotteu, na Državnom sveučilištu North Carolina), Nicole svoj umjetnički senzibilitet prenosi i na svoju pjesmu – miješa i usklađuje boje i zvukove. Slaganje zvuka je, kaže, kao i slikanje. Počinje kao nešto jednostavno i singularno da bi se, što više i duže radite, u cijeli jedan, zaseban svijet pretvorilo.
Pop, noir-pop, folk, pop-folk, cabaret, rani musical, rock, country, alt-country… pomalo od svakog od tih žanrova moguće je čuti u glazbi Nicole Atkins i na albumu Neptune City, svi su ti elementi prisutni, svi joj služe kao inspiracija, ali niti jedan stil ne dominira.
Za njene pjesme kažu – melankolične, refleksivne… s mračnim vizijama Nicka Cavea i Leonarda Cohena, Love and Nuggets psihodelijom 60-ih godina, tugom jedne Patsy Cline, otmjenošću jedne Lorette Lynn, s natruhom nadnaravnoga - kao šetnja na mjesečini sa sjenama koje se šuljaju i opkoljavaju, a kažu i – njena je glazba kao uvodna scena za Blue Velvet, inače njenog omiljenog filmskog redatelja Davida Lyncha, ima u Nicole Atkins Angela Badalamentija. Za njen prekrasan, veliki, snažni, dramatični, čeznutljivi i provokativni glas – da je velik kao glas Shirley Bassey ili Petule Clark, da je ranjiv i graciozan kao glas Rufusa Wainwrighta ili Peggy Lee, da zvuči kao jedna snažnija Jenny Lewis, da je spoj Janis Joplin i Fione Apple, da podsjeća na Mamu Cass, da je ženski Roy Orbison… Vrlo impresivno! I ne čudi onda da se našla na onoj listi Rolling Stonea, ne čudi ni da se za nju otimalo nekoliko diskografskih kuća. Prepoznat ćete malo od svega i svakoga i u ovoj Nicole Atkins – The Way It Is, zaziva doista neka druga vremena, kad je glas bio važniji od svega. Neptune City nije možda album za one koji slušaju samo Top-40, ali ime mlade Nicole Atkins, bez obzira kojim putem dalje krenula, čut ćemo zacijelo još puno puta.