Manifest Destiny, geslo o širenju Sjedinjenih Američkih Država na zapad, u 19. stoljeću, kao prirodnom pravu američke nacije, nije, kao koncept, isključivo američki fenomen. Slične stavove i ponašanja, slično opravdavanje ekspanzionizma, moguće je naći u povijesti svake moćne zemlje ili imperija, još od drevnih vremena. Nikada niti jedna nacija nije postojala bez nekog osjećaja svrhe ili predodređenja.
Manifest Destiny – slogan koji su koristili američki vođe i političari, uglavnom tijekom 40-ih godina 19. stoljeća, da bi opravdali kontinentalnu ekspanziju Sjedinjenih Država – oživio je taj osjećaj u Amerikanaca, dao im “misiju.” Slogan je izražavao ideju, opću ideju, ne specifičnu politiku, da je Sjedinjenim Državama suđeno proširiti se od Atlantika do Pacifika, pa i dalje. Zagovornici gesla Manifest Destiny vjerovali su da je ekspanzija ne samo dobra, već i očita i predodređena, vidljivo iz dviju riječi “manifest” i “destiny.”
Izraz, koji su u početku, između 1845. i 1855. godine, kao svoju političku krilaticu, koristili demokrati, ali odbacili vigovci i republikanci, skovao je novinar i urednik i vrlo utjecajni zagovornik demokratske stranke John O’Sullivan, 1845. godine. Njime je sažeo razigrano, neobuzdano raspoloženje zemlje kad je, u listu Democratic Review, objavio esej pod naslovom “Aneksija” i u njemu pisao: “Naše je očito, prirodno pravo da se širimo preko kontinenta, koji nam je providnost dodijelila, za slobodan razvoj naših ljudi koji se godišnje množe u milijunima.” Izraz su odmah prihvatili ekspanzionisti, uvjereni da im “superiorni” talenti zemlje i demokratska vlada daju pravo da utječu na druge, da je njihova misija “proširiti granice slobode” na i za druge, prenijeti na njih svoj idealizam i demokratske institucije. To nije uključivalo one za koje se smatralo da nisu sposobni sami sobom vladati – starosjedilačke, indijanske narode - i nije uključivalo one neevropskog porijekla. U razdoblju od deset godina, Amerika je i stekla ogromno područje na pacifičkom Sjeverozapadu, tada zvano Oregon Territory, pripojila Texas (upravo na nagovaranje O’Sullivana da je to ne samo želja Teksasa, Republic of Texas, nego i prirodno pravo američke nacije da se širi preko kontinenta), te od Meksika kupila Kaliforniju i Jugozapad, nakon poraza Meksika u američko-meksičkom ratu.
O’Sullivan je bio prvi koji je taj izraz upotrijebio, ali korijeni ideji o “specijalnoj misiji, talentu i mogućnosti za ekspanziju,” leže u kolonijalnom razdoblju. Koncept je, primjerice, u potpunosti iznio još Benjamin Franklin. Varijacije na istu temu, odnosno ideju, često su se čule u političkom diskurzu nakon rata s Britanijom 1812. godine, da bi svoj vrhunac dostigle sredinom 40-ih godina 19. stoljeća, kad Manifest Destiny i postaje verbalni barjak raspoloženja, motiva i racionaliziranja o teritorijalnoj ekspanziji Sjedinjenih Država.
Za razumijevanje gesla Manifest Destiny, važno je znati da su u igri bile i druge sile, društvene, ekonomske i političke. Stanovništvo prvobitnih 13 kolonija je raslo, zahvaljujući sve većem broju imigranata. S nešto više od pet milijuna stanovnika, koliko ih je Amerika imala početkom 19. stoljeća, broj je, do sredine stoljeća, narastao na više od 23 milijuna. Da bi zadovoljila tako brzi rast, zemlja se morala širiti na nova područja. Za mnoge koloniste, zemlja je predstavljala izvor zarade, bogatstva, samodostatnosti, slobode i političke moći. Širenje na Zapad pružalo je mogućnosti za novu trgovinu i promicanje vlastitih, individualnih interesa. Računa se da je u razdoblju od 1820. do 1850. godine, zapadne teritorije naselilo gotovo četiri milijuna Amerikanaca. Američko je gospodarstvo naglo raslo, ali prošlo i kroz dvije krize u prvoj polovici 19. stoljeća – 1818. i 1839. godine. One su mnoge i natjerale da novi život potraže na zapadnim područjima. Zemlja je na njima bila jeftina, često i besplatna.
Kraj američke ekspanzije na zapad došao je pripojenjem Havaja, 1898. godine. “Trebaju nam Havaji,” rekao je predsjednik William McKinley. “It is manifest destiny.”
Početkom 20. stoljeća izraz je izišao iz uporabe, ali mnogi vjeruju da su neki aspekti gesla Manifest Destiny, naročito vjera u američku “misiju” da diljem svijeta promiče i brani “demokraciju,” nastavili utjecati na američku političku ideologiju. Drugi o njemu razmišljaju isključivo unutar konteksta američke ekspanzije na zapad kontinenta. Ernest Lee Tuveson, u svojoj knjizi Redeemer Nation: The Idea of America's Millennial Role, pise: Široki se skup ideja, smjernica i djelovanja podrazumijeva pod izrazom Manifest Destiny. Nisu svi, kao što bismo i trebali očekivati, kompatibilni, niti su potekli iz jednog jedinog izvora.
Albert K. Wienberg, u svojoj studiji pod naslovom Manifest Destiny: A Study of Nationalist Expansionism in American History (1935), navodi čak 15 različitih aspekata ili argumenata u prilog “očitom” i “predodređenom” širenju zemlje – prirodno pravo; geografska predestinacija; Božji nalog da zemlju intenzivno koriste naseljenici-ratari, a ne lovci-nomadi; širenje područja slobode; bogodano pravo na zemlju, na vlasništvo; misija obnove; prirodni rast; politička gravitacija; neizbježna sudbina; “Teret bijelog čovjeka” (White Man’s Burden); najviši, glavni interes; politički afinitet; samoobrana; odgovornost za čuvanje međunarodnog reda; svjetsko vodstvo.
Frederick Merk, drugi vodeći povjesničar koncepta, pokušava razlikovati sebični, agresivni aspekt koncepta manifest destiny za stjecanjem zemlje od altruističkog, idealističkog osjećaja misije za poboljšanje i unaprijeđenje života drugih. Ovo zadnje Merk vidi kao istinske temelje američkog nacionalnog karaktera. Ali i Merkova distinkcija i Weinbergove kategorije suviše su teoretske. Čak i one pristaše koncepta koje će kasniji naraštaji osuđivati za najveći prezir i omalovažavanje kad su u pitanju bila prava drugih vjerovali su da su postupali i djelovali idealistički, te da je ono što je Amerikancima bilo predodređeno, na posebnu blagodat i korist, bilo dobro i za čovječanstvo općenito.
Tijekom godina, koncept je poprimio mnoga i različita značenja, može značiti sve što bilo tko poželi da on znači, svatko ga rado i koristi. U općem političkom smislu, odnosi se uglavnom na ideju da je američka vlada bila predodređena uspostaviti političku vlast na sjevernoameričkom kontinentu, od jednog oceana do drugoga. Manifest Destiny je bio rezultat i pratilac ekspanzije, ali ne i uzrok Obzirom na činjenicu da nije bilo značajnog protivljenja drugih zemalja, da je kontinent bio gotovo prazan, ali s dovoljno prirodnih resursa za održavanje života, da je stopa američkog nataliteta bila visoka, te obzirom na inovacije u transportu i komunikacijama (željeznica i telegraf) kao i na specifične ciljeve političkih vođa, do ekspanzije bi došlo i sa i bez doktrina koje su se rojile oko koncepta. Iza sve retorike nije stajao jedan jedini, glavni i najvažniji, materijalni motiv. Neki ekspanzionisti željeli su zapadna područja iz vojnih razloga; drugi su naglašavali prostor i mogućnost za širenje poljoprivrede ili pristup prirodnim resursima poput ruda i drveta; a bilo je i onih koje je pacifička obala zanimala kao “odskočna daska” za trgovinu s Kinom.
Trajni značaj Manifest Destiny leži u nasljeđu američke samopouzdanosti i osjećaja superiornosti. Ekspanzija je bila rezultat sretnog i slučajnog stjecaja međunarodnih političkih okolnosti, geografije i tehnologije. Amerikanci su, međutim, uspjeh instinktivno pripisivali moralnoj superiornosti dodijeljenoj im od Boga. Oni koji su stajali na putu neumoljivoj američkoj misiji bili su viđeni kao agenti zla.
Manifest Destiny, kao izraz za teritorijalno širenje, počeo je blijediti s krajem 19. stoljeća. Kao izraz za specijalnu misiju nametanja volje i utjecaja drugima i drugim područjima, on je ustrajao. Ostvarenje te misije, međutim, nije bilo tako lako kao osvajanje i naseljevanje Zapada.