Američki pijanist poljskog porijekla Arthur Rubinstein, rođen 1887, preminuo 1982. godine, bio je jedan od najvećih klasičnih glazbenika 20. stoljeća. Pred Hitlerov ulazak u Francusku, 1940.godine, Rubinstein je s obitelji pobjegao iz Pariza u kojemu su tada živjeli. Nacisti su opljačkali dom te židovske obitelji. Medju predmetima od neprocjenjive vrijednosti našli su se i jedinstveni glazbeni rukopisi, mnogi s potpisima skladatelja i njihovim posvetama Arthuru Rubinsteinu. Prošle su godine ti vrijedni dokumenti vraćeni Rubinsteinovoj obitelji, a ona je sada cijelu zbirku poklonila glazbenoj školi Juilliard, u New Yorku.
Sudbina glazbenih rukopisa bila je nepoznata gotovo punih pedeset godina nakon Rubinsteinova odlaska iz Pariza. Zagonetku je rijesio nizozemski muzikolog Willem de Vries. Nakon sto su je oteli nacisti, zbirka je, poslije rata, zavrsila u Moskvi jer od nacista ju je zaplijenila sovjetska vojska. "Nakon ujedinjenja Istocne i Zapadne Njemacke, zbirka je automatski postala svojina Zapadne Njemacke i, da tako kazem, isplivala na povrsinu," kaže de Vries.
Rubinsteinova je zbirka bila u berlinskoj Staatsbibliothek, Drzavnoj knjiznici, do 2006. godine, kad je njena uprava pristala da zbirku od sedamdesetak predmeta preuzme cetvero Rubinsteinove djece. Bilo je to prvi put da je Staatsbibliothek vratila predmete, prethodno u vlasnistvu jednog Zidova, njegovim zakonitim nasljednicima.
Nakon male svecanosti odrzane 15. ovog mjeseca, u New Yorku, tijekom koje je obitelj Arthura Rubinsteina formalno donirala zbirku glazbenoj skoli Juilliard, Jane Gottlieb je govorila o njenom znacaju: "Zbirka je vazna iz nekoliko razloga: zbog sadrzaja, zbog njenog porijekla i zbog njene nevjerojatne povijesti. Cinjenica da je prezivjela tako dugo i toliko toga po nasem je misljenju priznanje nasljedju Arthura Rubinsteina i potvrda njegovog mjesta kulturne ikone."
Medju predmetima zbirke glazbeni su rukopisi s potpisima Igora Stravinskog i njemackog skladatelja Stefana Wolpea. Od Rubinsteinove je smrti proslo vec cetvrt stoljeca, ali on i dalje nadahnjuje mnogog mladog koncertnog pijanista, poput Rona Danka, iz Izraela, dobitnika nagrade Arthur Rubinstein za proslu godinu, nagrade koju dodjeljuje skola Juilliard.
"Za mene, Rubinstein je bio i razlog zbog kojega sam poceo svirati glasovir. Kad mi je bilo oko cetiri, majka mi je dala vrpcu s Arhturom Rubinesteinom i Chopinovim valcerima. Slusao sam je valjda 11 sati svakog dana. Roditelji su me prakticki morali na silu vuci do vrtica. Bila je to takva inspiracija da sam jednostavno i sam morao probati," kaže Dank.
Upitan sto je to sto Rubinsteina cini tako izvanrednim, Dank oklijeva, trazi prave rijeci: "Ima nesto u njegovom nacinu sviranja sto zapravo nije moguce definirati. Vrlo tesko. Nacin na koji svira, tako prirodan, bez iakvih manerizama, iskreni i posteni nacin sviranja. Ali postoji u njegovom sviranju i jedna druga, visa razina. Covjecna."
Sam Rubinstein bio je prvi koji je priznavao vlastitu ljudskost. U svom govoru studentima Juilliarda, 1975. godine, priznao je da njegova tehnika nije savrsena, da njegov nacin sviranja nije besprijekoran. Cesto se salio na svoj racun, govorio da bi drugi koncert mogao odrzati od nota propustenih tijekom prethodnoga.
Ali, kako je sam naglasio, postojale su i stvari vaznije od toga: "Morate ljudima dati nesto sto ce, ako vec ne razumijeti, onda osjetiti, cutiti. Ako ih mozete dirnuti, vidjet cete im suze u ocima. Ako ih mozete razdragati, napustit ce dvoranu sretni. Ali nemojte im dopustiti da s koncerta odu i jednostavno kazu: Koji prsti, koja tehnika. Jer to nije nista, to nije jos ni pocetak pocetka."
U politickom smislu, Rubinstein se nije dao pokolebati. Nikad se nije vratio u Njemacku u kojoj je, kao mladic, studirao. Nacisti su poubijali vise od stotinu clanova njegove obitelji. Iako je, 1946. godine, postao americkim drzavljanom, bio je veliki pristasa Izraela. A ostao i gorljivi poljski patriot, obozavao pred poljskom publikom, tijekom Hladnoga rata, svirati onu Polonezu svog zemljaka Frederica Chopina u A-molu, opus 53, poznatu i kao “Heroique.”
Ali kad je u pitanju bila umjetnost, Rubinstein nije imao favorita. Kad bi ga upitali kojeg skladatelja najvise voli, uvijek bi odgovorao - onoga ciju glazbu svira tog trenutka. Njegova zbirka glazbenih rukopisa dokaz je svestranosti njegovog glazbenog ukusa. Ona je svoj stalni dom sada u New Yorku nasla.