Linkovi

Američko-europski dijalog na novom putu


Dvije najveće zemlje kontinentalne Europe, Francuska i Njemačka, već neko vrijeme imaju novo čelništvo, novog predsjednika odnosno novu kancelarku. Kada su Nicholas Sarkozy i, nešto ranije, Angela Merkel, stupali na dužnost očekivalo se da će uskoro uslijediti i približavanje s Amerikom, nakon svojevrsnog 'zamrzavanja odnosa' za vrijeme mandata njihovih prethodnika. Kako danas stoji situacija na tom planu?

Američko-europski su odnosi u posljednjih nekoliko godina prošli kroz nekoliko većih ili manjih kriza, od kojih je najozbiljnija bila ona u vezi s američkom intervencijom u Iraku, u proljeće 2003. Posljednjih godinu-dvije zamjetan je napor obje strane da se odnosi ponovno ojačaju. Uz trgovinske odnose, koji se nisu niti kvarili, zamjetno je poboljšanje političkih veza, pogotovo od kada su dužnosti preuzeli njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy te britanski premijer Gordon Brown.

Promijenjen je i ton i sadržaj odnosa – tvrdi John Hulsman iz njemačkog Vijeća za međunarodne odnose, kojem je sjedište u Berlinu: "Bivši britanski premijer Tony Blair imao je problema jer je bio preblizu predsjedniku Bushu. Bivši francuski predsjednik Jacques Chirac imao ih je zato jer se od Busha previše udaljio. Njihovi nasljednici, Gordon Brown i Nicolas Sarkozy slijede politiku Angele Merkel: ona je mnogo više za Ameriku nego što je to bio njezin prethodnik, kancelar Schroeder, no dala je jasno do znanja da zadržava pravo da se s Amerikom ne slaže u svemu, iako ostaje prijatelj. Ovakvu nijansiranu poziciju sada usvajaju i Brown i Sarkozy."

Međutim, Amerika se i dalje mora dobro potruditi da obnovi svoj ugled u europskoj javnosti. Dana Allin iz londonskog Instituta za strateška istraživanja, kaže da su Europljani i dalje zabrinuti glede američkih vanjskopolitičkih interesa jer smatraju da oni često štete interesima njihovih zemalja: "Afinitet prema Americi je na vrlo niskoj razini. To se vidi iz vrlo male podrške koju u europskim zemljama uživaju Sjedinjene Države. Ne znamo hoće li se to ubrzo promijeniti. Ugled Amerike nije bio tako nizak vrlo dugo vremena."

Dana Allin kao primjer razlika navodi europske i američke poglede na situaciju na Srednjem istoku: "U Europi, uključujući i Britaniju, postoji snažan konsenzus da je za stabilnost Srednjeg istoka ključno rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba. To je ključno i za šire odnose s arapskim odnosno islamskim svijetom. Amerikanci na Srednji istok gledaju prilično različito: dobar dio njih smatra da se prvo treba reformirati arapski svijet, te da će tek nakon toga biti moguć mir između Izraela i Palestinaca."

Dana Allin također kaže da su Europljani uvjereni da Amerika – zbog Iraka i rata protiv terorizma - bilježi neuspjehe u svom naporu da pridobije islamski svijet. Europu također brinu posljedice vezane s Guantanamom, te praksa neograničenog zatočenja stranih osumnjičenika za terorizam izvan teritorija Sjedinjenih Država.

Analitičari isto tako primjećuju da su dva kontinenta, Amerika i Europa, od završetka hladnog rata razvili prilično različite vanjske politike. Europa nastoji postići kompromis sa svojim protivnicima, ući s njima u politički dijalog, uspostaviti gospodarsku suradnju. Sjedinjene Države – prvenstveno zbog toga što su jedina zemlja sa globalnim strateškim obavezama – sklonije su jednostranom korištenju vojske, kako bi se otklonila opasnost od nadolazećih prijetnji.

Michael Brenner, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Pittsburgh, smatra da Europa i Amerika moraju osuvremeniti svoje odnose, odnosno prilagoditi ih 21. stoljeću: "I Europa i Amerika svjesne su svojih ciljeva, spremne su djelovati na svjetskoj sceni. Postoji potencijal i za mnogo bolju suradnju nego što je ova danas. Saveznici se moraju znati međusobno korigirati. Postavljati si pitanja. Mogu se međusobno podsjetiti da određeni potezi imaju svoju cijenu. Sadašnji je aranžman neizbalansiran – preskup za obje strane."

Možda će prvi test trans-atlantskog savezništva biti kriza s Iranom, koji nastavlja obogaćivati uran, u pokušaju da razvije nuklearno oružje. Washington to smatra prijetnjom stabilnosti Srednjeg istoka. Ne isključuje mogućnost zračnih udara na nuklearna postrojenja u Iraku, ukoliko se problem ne riješi diplomatskim putem. No, vojnom se odgovoru protivi većina Europljana, upozorava John Hulsman iz njemačkog Vijeća za međunarodne odnose.

"Na Iranu će se pokazati koliko je jako zapadno savezništvo. Pozitivni trendovi iz posljednjih nekoliko godina rasplinut će se brzo, ukoliko Sjedinjene Države počnu same bombardirati Iran. To bi po mom mišljenju mogao biti i kraj zapadnog savezništva, koje je vrlo važno, ali i vrlo teško za održati," kaže Hulsman.

Dana Allin iz britanskog Instituta za strateška istraživanja međutim primjećuje da su se Britanija i Francuska – kada je Iran u pitanju – na izvjestan način približile Americi. On podsjeća na nedavnu izjavu francuskog predsjednika Sarkozyja: "On je rekao da je alternativa, možda, 'ili iranska bomba ili bombardiranje Irana'. Rekao je da bi napad na Iran možda imao katastrofalne učinke, međutim i iranska nuklearna bomba bi bila za svijet potpuno neprihvatljiva činjenica."

Analitičari se slažu da francuski predsjednik želi da Europa – u bliskom savezništvo sa Sjedinjenim Državama - preuzme veće strateške obveze na svjetskoj sceni.

XS
SM
MD
LG