Linkovi

Na cesti, s Kerouacom, već pola stoljeća


Objavljen 5. rujna 1957. godine, roman On the Road ostaje vječno mlad, cesta zauvijek nastavlja.

“Čovječe, kamo idemo?” “Ne znam, ali moramo.” Ta verbalna razmjena između dva glavna lika - Sala Paradisea (pseudonim za Jacka Kerouaca) i Deana Moriartija (pseudonim za Kerouacovog prijatelja Neala Cassadyja), mogla bi biti kratka verzija romana Na cesti, Jacka Kerouaca.

Malo duža… Dva mladića, dva nemirna duha – Sal Paradise i Dean Moriarty - putuju s jedne na drugu stranu Sjedinjenih Država, od New Yorka do San Francisca do New Yorka. S jedne zabave na drugu – jazz (lude bebop noći Denvera i Chicaga), žene, brzi automobili, pejsaži Amerike, alkohol, droga… sloboda i drugarstvo ceste, bar i ćumez, sve drugo nije važno, sve drugo ne znači ništa “Pojavom Deana Moriartija,” piše u uvodnom odlomku knjige, “počinje dio mog života koji bih mogao nazvati svojim životom na cesti.”

Sal je opčinjen Moriartijem i Carlom Marxom (pseudonim za Allena Ginsberga) i drugim neovozemaljskim i nesvjetovnim tipovima. “Za mene su jedino oni ludi za životom, ludi za razgovorom… oni koji sve u isto vrijeme žele, oni koji nikad ne zijevaju i zjape ili o običnim, svakodnevnim stvarima pričaju nego gore, gore gore…..”

“Nemoć mladog čovjeka,” pisala je, 1957., u svom osvrtu za Atlantic Monthly, Phoebe Lou Adams, “punog energije, znatne inteligencije, donekle smušenog talenta, da u organiziranom društvu sebi nađe mjesta.”

Kerouacov On the Road odbacuje konzervativne vrijednosti Amerike 50-ih godina, postaje definitivno djelo američke poslijeratne generacije, i ne samo američke. Život kao putovanje, potraga za smislom…. On the Road postaje “Biblija beatnika,” te neuredne skupine pjesnika, glazbenika, umjetnika, nekonformista koji su se gnušali nad mentalitetom Amerike 50-ih godina.

Kad je Viking roman objavio, petog rujna 1957., kritičar New York Timesa Gilbert Millstein događaj je nazvao “povijesnom zgodom” i vrlo je dobro predvidio: “Baš kao što je roman I sunce izlazi, više od bilo kojeg drugog romana 20-ih godina, postao testamentom ‘izgubljene generacije,’ Hemingwaya i Fitzgeralda, tako će i roman Na cesti, sasvim izvjesno, postati to isto za generaciju beatnika.”

Kerouac je roman napisao u samo tri mahnita tjedna, na roli papira dugoj 36 metara. Odlučan da napiše nešto à la roman “struje svijesti,” Kerouac nije želio svoje spontano pisanje, svoju “spontanu bebop prozodiju,” kako će on svoj pristup pisanju nazvati, prekidati umetanjem stalno novih listova papira u stroj za pisanje, već je listove sastavio u rolu koja će i postati slavni “Kerouacov svitak” – jedan jedini, non-stop odlomak, bujica od 80.000 riječi, napisan, u kreativnom zanosu, tijekom tri tjedna travnja 1951. godine, uz puno kave, ne Benzedrina. To će Trumana Capotea kasnije navesti da izjavi: “To nije pisanje nego tipkanje.” A William Burroughs, također jednog od beatnika, izreći će onu svoju slavnu: “On the Road je prodao trilijune Levisica, milijun espresso-aparata i na cestu poslao bezbroj klinaca.”

Kerouac, koji je do tada imao samo jedan, svoj prvi i zaboravljeni, roman The Town and the City, objavljen 1950. godine, morat će, na objavljivanje romana On the Road, pričekati punih šest godina. Nakon sedam neuspjelih pokušaja da nađe izdavača, podršku je, 1957., konačno našao u Malcolmu Cowleyju, vodećem kritičaru i povjesničaru američke književnosti, savjetničkom uredniku Vikinga. Kerouac je već, na vlastitu incijativu, bio unio niz preinaka, načinio niz revizija (prvu odmah nakon što je završio pisanje romana – rukom je unio promjenu naslova, iz The Beat Generation u On the Road, kasnije i cijeli tekst ponovno natipkao, ali u konvencionalnom obliku, na odvojenim listovima papira), ali Cowley će ga, savjetima, voditi do kraja i biti prvi koji će, u Saturday Review of Literature, 1954. godine, pisati: “Kerouacov dugi, neobjavljeni narativ, pod naslovom On the Road, najbolji je zapis života generacije beatnika.”

Po objavljivanju, petog rujna 1957., godine, New York Times i Village Voice dali su mu pozitivne kritike, Saturday Review i druge konzervativnije novine roman su ocrnile. Njegova tadašnja djevojka Joyce Johnson pisala je u svojoj knjizi The Minor Characters, prije desetak godina: “Jack je po zadnji put u životu legao u krevet anoniman. Idućeg jutra probudila ga je zvonjava telefona i postao je slavan.”

Kerouac je napisao još 12 romana, ali niti jedan nije bio dočekan s toliko klicanja. On the Road mu je donio daleko više pozornosti nego što je možda sam i htio ili očekivao ili sanjao. Sa sobom je, pod svijetlo reflektora, povukao i nekolicinu prijatelja, Ginsberga Gregoryja Corsa… zajedno su putovali zemljom, nastupali na radiju, televiziji, večerima čitanja. Kerouacovo ime i izgled (bio je vrlo privlačan, sa 35 godina) masovno su reklamirali, kao proizvod, generaciju beatnika. Drugi njegovi naslovi su se pojavljivali, ali On the Road je bila ta koja je bila čitana. Mladi su je prenosili jedni drugima, ona ih je na cestu slala, uzdignuta palca, u potrazi za vlastitim avanturama.

Preveden na više od 25 jezika, prodan u više od tri milijuna primjeraka, časopis Time uvrstio je On the Road među 100 najboljih romana, pisanih na engleskom jeziku, u razdoblju od 1923. godine do današnjeg dana. Roman, da, iako bez radnje, odnosno zapletaja (On the Road je uglavnom stil, sadržaj nije Kerouacu od interesa), ali jedno od najčitkijih štiva, zahvaljujući fenomenalnom narativu i strahovitoj, strahovitoj energiji – mislite, na svakoj stranici, iza svakog zavoja, bit će otkrivena neka nova istina, nešto što će dati oblik svim tim ludim događajima i epizodama.

I oni koji ovaj “roman ceste” vole i oni koji nad njim krše ruke i očajavaju, ističe David Gates, iz Newsweeka, jednako priznaju da je radikalno, na ovaj ili onaj način, izmijenio američku kulturu. I nastavlja, dodaje on, otkrivati generacijama mlađih čitatelja jedan intenzivniji, strastveniji način života. On the Road knjiga je koja ostaje vječno mlada. Norman Podhoretz je u Partisan Review pisao: “Implicitna poruka koju On the Road šalje jest – pobiti sve intelektualce koji koherentno govore, pobiti sve ljude koji mirno i pasivno mogu sjediti pet minuta, pobiti sve neshvatljive tipove koji su u stanju vezati se ozbiljno za jednu ženu, jedan posao, jednu stvar, jednu ideju.” Podhoretz je, piše Gates, tijekom godina, vjerojatno više učinio za karijeru Jacka Kerouaca od Gilberta Millsteina.

Povodom 50. obljetnice objavljivanja romana, novinar i radio-ličnost Tom Ashbrook rekao je: “Povučete li crtu od Thelme i Louise preko Toma Waitsa i Easy Ridera, Boba Dylana i Straha i prezira u Las Vegasu, Huntera Thompsona, doći ćete do On the Road, Jacka Kerouaca.”

XS
SM
MD
LG