Objektivom svoje Leice ovjekovječio je prvi susret Hitlera i Mussolinija, u Veneciji, 1934. godine, namrgođenog Goebbelsa (kojemu se fotografija sviđala dok nije saznao da je fotoaparat bio u rukama Židova), pobjedonosnog Winstona Churchilla, prstima desne ruke i pokazuje V (do tog je trenutka drijemao, iz drijemeža ga je trgnuo orkestar, sa God Save the King). Fotografirao je vojvodu od Windsora, obitelj predsjednika Kennedyja, obitelj predsjednika Clintona, mnoge zvijezde filma - Marlene Dietrich, Katherine Hepburn, Marilyn Monroe, Sophiju Loren.... i Ernesta Hemingwaya, Franka Lloyda Wrighta, Helenu Rubenstein, Alfreda Einsteina.... cijelo 20. stoljeće, zapravo, zabilježio je Eisenstaedt na svojim fotografijama.
Na onoj koja ga je proslavila u čitavom svijetu, našlo se dvoje anonimnih, mladih Amerikanaca. Godina je bila 1945., petnaesti kolovoz, dan japanske predaje. Mjesto - Times Square, u New Yorku. Razdragani mornar, s bijelom kapom na glavi, ljubi bolničarku u bijeloj uniformi. Savio se nad njom kao da neko glazbalo drži u rukama, cijeli prizor, zapravo, izgleda kao baletna koreografija. Dobroćudni osmjesi na licima prolaznika i promatrača. Kad je fotografija osvanula na naslovnoj stranici časopisa Life, ime njenog autora ušlo je u povijest - Alfred Eisenstaedt, kasnije mnogima poznatiji jednostavno kao - Eisie.
Eisenstaedt je, kasnije, trenutke koji su prethodili snimanju te fotografije, ovako opisao: “Vidio sam mornara kako trči ulicom i usput svaku ženu grabi, bila ona baka ili djevojka, stara ili mlada, mršava ili puna. Potrčao sam ispred njega, s Leicom preko ramena. U jednom trenutku vidio sam kako je nešto bljesnulo, nekoga je u bijelom zgrabio. Okrenuo sam se i škljocnuo u trenutku kad je mornar tu bolničarku poljubio.”
Tijekom 40 godina rada za časopis Life, Eisenstaedt je snimio više od milijun fotografija, preko 90 njih našlo se na naslovnici Life-a. Za mnoge, Life bio je istovjetan s Alfredom Eisenstaedtom. I obrnuto.
Rođen 1898. u mjestu Dirschau, u Pruskoj, današnjem Tczewu, u Poljskoj, odrastao u Berlinu, Eisenstaedt je za Life počeo raditi 1936., godinu dana nakon što je mudro napustio Njemačku. “To je bila najbolja ideja koju sam ikad imao, napustiti Njemačku i spasiti vlastitu glavu,” često je, kroz smijeh, govorio. Svoje je prve fotografije načinio kad mu je bilo 14 godina, kad je na dar dobio Eastman Kodak Folding Camera. U Ameriku je, kao 37-godisnjak, stigao s Rolleiflexom.
Nije trpio kad su o njemu govorili kao o slavnom fotografu, nije volio niti kad su ga zvali umjetnikom. “Nisam ja nikakav umjetnik, ja sam fotograf, najobičniji fotograf, samo jedan od mnogih.”
Fotožurnalist bez premca, često ga i zovu “ocem fotožurnalizma,” Alfred “Eisie” Eisenstaedt bio je taj koji je od Life-a napravio svojevrsni fotoalbum američkih uspomena.
Kad je, 1936. godine, počeo za Life raditi, Alfred Eisenstaedt je bio jedan od njegova četiri prva fotografa. Za časopis su tada radili Thomas McAvoy, Peter Stackpole i Margaret Bourke-White. Na naslovnoj stranici prvog broja Life-a i bila je jedna njena fotografija, na naslovnoj stranici drugog broja - fotografija Alfreda Eisenstaedta. Kao stalni član redakcije, Eisenstaedt je nadživio sve troje svojih kolega kao i brojna druga velika imena američke fotografije koja su kasnije za Life radila. U predgovoru knjizi fotografija Margaret Bourke-White, Eisenstaedt je napisao:” Margaret je bila zvijezda zlatnog doba fotografije. Kao i svi mi drugi u Life-u, i Margaret je činila ono što je činila za slavu svog časopisa i slavu svoje zemlje. Posao smo svi shvaćali ozbiljno. Bili smo dio elite, krčili smo put fotožurnalizmu u Americi.”
“Eisie” je bio idealan predstavnik najutjecajnijeg časopisa 20. stoljeća – časopisa koji se, desetljećima, tjedan za tjednom, s velikim nestrpljenjem, očekivao u milijunima američkih domova, časopisa koji je definirao stvarnost Sjedinjenih Država.
Kao i Life, u svojim najboljim danima, tako su, u razdoblju od drugog svjetskog rata pa sve do 60-ih godina, i fotografije Alfreda Eisenstaedta odražavale bit američkog optimizma i samopouzdanja. Kad je umro, u kolovozu 1995., u 96. godini života, Eisenstaedtovo je mjesto bilo čvrsto u panteonu modernog fotožurnalizma iako je časopis, za koji je tolike godine radio, prestao redovito izlaziti gotovo četvrt stoljeća ranije.
Za fotografiju poljupca na Times Square-u, proglašenu jednom od 10 najvećih i najboljih primjera fotožurnalizma, Eisenstaedt je uvijek, odmahujući rukom, govorio: “Ta je sličica puka slučajnost. Nije među meni najdražima.”
Ali nije ona bila puka slučajnost. Samo je čovjek Eisenstaedtova senzibiliteta taj spontani poljubac mogao protumačiti kao kraj rata. Iako je često fotografirao slavne ljude i na filmu bilježio neke od najvažnijih događaja prošlog stoljeća, Eisenstaedt je uvijek imao oko za ono što je bilo prirodno, neformalno, nenamješteno, iskreno i otvoreno.
“Pjesnik s fotografskim aparatom,” čovjek koji je bogato ispunio stranice američkog obiteljskog albuma, za onu svoju sliku koja, po njegovim riječima, i nije bila među njemu najdražima, jednom je rekao (jer bio je, ipak, svijestan njenog značaja i simbolizma): “Kad više nitko neće za mene znati, kad se nitko više mog imena neće sjećati, tu će fotografiju još uvijek svi pamtiti.”
Dobitnik mnogih nagrada, među njima i Nacionalne medalje za umjetnost, koju mu je, 1989. godine, uručio predsjednik Bush, Eisenstaedt je cijelog života na jednostavnosti inzistirao. Ključ njegovom geniju bio je u njegovoj skromnosti i njegovom čovjekoljublju. “Moj se stil nije puno promijenio u proteklih 60 godina,” objašnjavao je jednom prilikom. “Još uvijek, uglavnom, koristim prirodno svijetlo i ne namještam ljude puno. Moram biti diplomat isto koliko i fotograf. Ljudi me često ne shvaćaju ozbiljno jer ne nosim puno opreme sa sobom i ne kompliciram puno. Kad sam se oženio, 1949., moja supruga me je pitala: Pa, gdje su ti pravi fotoaparati? Nikad nisam imao, ni sa sobom nosio, puno opreme. Moj je motto uvijek bio – što jednostavnije, što jednostavnije.”