Prije točno 40 godina – u ljeto 1967. - na tisuće je mladih, iz svih krajeva Amerike, ali i mnogih dijelova svijeta – zapadne Evrope, Australije, Novog Zelanda, Kanade, Japana, krenulo put San Francisca. Bila je to, kažu, najveća migracija mladih svih vremena. “Invazija Djece cvijeća,” osvanulo je na naslovnici San Francisco Chroniclea…..
Zahvaljujući dijelom usmenom prenošenju, dijelom masovnim medijima i bombastičnim naslovima poput “Invazija Djece cvijeća,” dijelom, također, na poticaj one pjesme San Francisco (Be Sure You Wear Flowers In Your Hair), Johna Phillipsa, u izvedbi Scotta McKenzieja, s onim riječima još “… there’s a whole generation, with a new explanation, people in motion, people in motion…..” (bila je napisana kao poziv na prvi rock-festival, u Montereyu, u lipnju te godine, ali ubrzo se njena prvotna svrha promijenila), a dijelom i na poziv Timothyja Learyja, pisca i psihologa (dizajnera, također, računalnog softwarea) i velikog zagovornika terapeutske uporabe LSD-a, koji je mladima ponudio onu svoju frazu “Turn on, tune in, drop out“, mladi su se peripatetici počeli slijevati u San Francisco, ljeta '67, u njegovu četvrt Haight-Ashbury, epicentar svog tehnikolor pokreta, u potrazi za nekim drugim, novim načinom života. Prema nekim procjenama, njih oko sto tisuća.
Neke druge činjenice tog burnog ljeta – pola milijuna američkih vojnika borilo se u vrlo nepopularnom ratu u Vijetnamu, američke gradove i sveučilišne kampuse potresali su nemiri – antiratni, antirasni…. U onima u Detroitu i Newarku mnogi su živote izgubili, mnogi bili ranjeni. Ako je trenutak ikad bio pravi za društvena previranja, onda su to bili proljeće i ljeto prije 40 godina.
Sjećanja na atentat na predsjednika Kennedyja bila su još vrlo svježa. Pokret za građanska prava, događaji hladnoga rata, podijeljenost po pitanju slobode govora… sve je to produbljivalo jaz između djece i njihovih roditelja. Rastao je bunt među mladima protiv potrošačkog društva, protiv politike “as usual,” protiv društvenih konvencija i tabua. Mladi Amerikanci, koji su sve više svojih prijatelja, vršnjaka, gubili u ratu u Vijetnamu, tražili su radikalnu promjenu. A mladih Amerikanaca, onih ispod 25 godina, bilo je tada, u zemlji, više nego ikada. Oni, koje ćemo kasnije znati kao “baby-boomers,” činili su tada više od pola ukupnog stanovništva Sjedinjenih Država, ogromna je moć bila u njihovim rukama. Generacija koja je odrasla u Eisenhowerovim 50-im godinama, bila je željna promjena, bila željna uzbuđenja, bila je željna plesati raspuštene kose i bosonoga, bila spremna paliti pozive za vojnu obvezu, bila spremna zagrliti cijelo čovječanstvo, voljeti, bez rezerve, svakoga, i… bila spremna eksperimentirati s drogama. Sve će se to odigrati u samom srcu San Francisca, prije četiri desetljeća. PEACE, i znak rukom, prstima, bio je pozdrav koji su jedni upućivali drugima.
Summer of Love, dugo, vruće ljeto ’67, koje se slavilo eksplozijom psihodelične glazbe, LSD-ja i promiskuiteta, bilo je, zapravo, vrhunac pokreta hippie-kulture, jer alternativna kultura SF-a cvjetala je ljeto prije toga, kad su studentske vođe organizirale antiratne prosvjede, kad su se organizirale večeri alternativne poezije, kad su umjetnici i glazbenici dolazili sa svih strana i useljavali u lijepe viktorijanske kuće Haight-Ashburyja, kad je jedan nevjerojatan raspon, danas legendarnih, bendova, nastupao po, sada također legendarnim, klubovima poput Avalon Ballroom i Fillmorea, bendova s čudnim imenima – Country Joe and the Fish, Big Brother and the Holding Company, Jefferson Airplane i, naravno, Grateful Dead.
Takozvano Ljeto ljubavi počelo je, zapravo, još zimi, u siječnju 1967., masovnim jednodnevnim okupljanjem, takozvanim “skupom plemena,” u Golden Gate parku, kulminiralo dolaskom onih sto tisuća studenata, tinejdžera, političkih sanjara, idealista svakojakih vrsta… u Haight-Ashbury. Glavna ulica četvrti – Haight Street – postala je mjesto 24-satnog karnevala boja i marijuana dima. Unatoč organizacijama i skupinama koje su mladima nudile besplatnu hranu, besplatne lijekove i njegu, besplatnu odjeću (ona s kojom su došli bila se već do kraja ljeta istrošila), besplatnu svaku moguću uslugu koja im je trebala, stvari su, s krajem ljeta, pošle naopako, situacija izmakla kontroli, naročito kad su u Haight-Ashbury počeli stizati autobusi puni turista, da bi buljili u hippije, a ovi im uzvraćali zrcalima okrenutima prema autobusima, da bi u njima mogli gledati sami sebe.
Utopijska se vizija pretvorila u noćnu moru i ljeto ‘67, ako ne i cijelo razdoblje, završilo je 6. listopada te godine, kad su lokalni žitelji Haight-Ashburyja, vidjevši i mračnu stranu Ljeta ljubavi – 100 tisuća beskućnika i narkomana na svojim ulicama - održali Death of Hippie, masovni sprovod hippie-pokreta. Do tada, “flower power” već je bila uvela, čarolija tog ljeta nestala.
Dijelom spontani društveni fenomen, dijelom medijski sponzoriran (i medijski izmanipuliran), što je taj događaj – Summer of Love – ostavio za sobom, kako se nakon njega promijenila Amerika?
Hippieji su, dobrim dijelom, postali yuppieji, postali dijelom potrošačkog društva protiv kojega su ustali. Zajednica SF-a – Haight-Ashbury - koja je bila inkubator Ljeta ljubavi, odavno se udaljila od svojih “counterculture” korijena - lijepa viktorijanska kuća u njoj danas košta milijun dolara.
Možda su svi oni studenti, profesori, hippieji i bili samo zavedeni idealisti, kojima nije uspjelo iskorijeniti rasizam, ni kapitalizam ni korupciju, ali pridonijeli su okončanju rata u Vijetnamu.
Mnogi i rade paralele između ovog ljeta, 2007. i onog, 1967. godine. Nepopularni rat i danas i tada, svijest javnosti, danas kao i tada, zaokupljena ekološkim problemima.
Neke stvari koje su Djeca cvijeća radila 60-ih godina, priznaju sami, bile su čiste gluposti. Ali bilo je i trenutka veličanstvenog zanosa, i ne samo onog induciranog drogama.
Ljeto ljubavi ostavilo je traga na američkoj svijesti – Djeca cvijeća vratit će se svojim kućama s novim idejama i idealima, unijeti nove stilove u modu i u način ponašanja. Iako ga mnogi i odbacuju kao drogom inducirano ludilo (droga je, ukazuju, u samo par godina i odnijela tolike od glazbenika), tih je dana došlo do nekih stvarnih pokušaja za društvenim promjenama i američko društvo nikad više neće biti isto poslije tog ljeta. Točno, neki pokušaji, idealistički, za promjenama u politici, rasplinuli su se kao dim marijuane kojim je zrak bio prožet tih dana, ali neki su uspjeli, ostavili vidljivog traga – u ljudskim odnosima, u seksualnosti, u rasnoj i etničkoj raznolikosti, u modi, umjetnosti… odražavaju se u sadašnjem pokretu za ozelenjavanje u Americi.
Šezdesetisedma je, možda, u glazbi ipak najdublji trag ostavila. U samo nekoliko godina potkraj šestog desetljeća, električna se gitara razvila od Chucka Berryja do Jimija Hendrixa. Lonplejka postala umjetnička forma, pop-kultura bila zauvijek izmijenjena. Teško je i povjerovati koliko je klasika među albumima koje je dala 1967. godina.
Od New Yorka do Clevelanda, do Montereya i San Francisca… Amerikanci svih uzrasta i političkih uvjerenja slavit će, ovog ljeta, izložbama, koncertima, okupljanjima… one događaje od prije četiri desetljeća i njihov utjecaj na umjetnost, glazbu, film i mnoga druga područja života. Mnogi i lamentirati nad letargijom današnje generacije mladih; kako ne žaliti za prošlim vremenima, kažu mnogi sada sjedokosi hippieji, kad su oni koji su protiv rata bili, svoje antiratno raspoloženje izražavali ne samo u anketama javnog mnijenja nego i na ulicama!