Nedemokratske zemlje poput Kine, Venezuele i Irana sve češće upućuju pomoć zemljama u razvoju, pogotovo u Africi. Ova pomoć sve češće predstavlja konkurenciju programima tradicionalnih donatora poput Sjedinjenih Država, Europske unije ili Svjetske banke. O razlikama između dviju vrsta pomoći te o posljedicama novih trendova govori prilog koji je za rubriku U žarištu pripremio Bill Rodgers.
Razvojni programi zapadnih zemalja i međunarodnih organizacija poput Svjetske banke uvjetovani su, u pravilu, borbom protiv korupcije na lokalnoj razini, uvođenjem solidnije državne uprave ili pak ekonomskim reformama. Cilj tih programa je dugoročan razvoj tako da u budućnosti strana pomoć postane nepotrebna.
Pomoć koja u zemlje Trećeg svijeta stiže iz Kine, Venezuele i Irana nije uvjetovana reformama koje bi lokalnu državnu vlast i gospodarstvo učinile boljim i efikasnijim. Primjer je nedavni posjet kineskog predsjednika Hu Jintaoa Africi, gdje je Peking od 2003. godine utrostručio svoju pomoć. Izgradnja cesta, mostova i drugih objekata infrastrukture na afričkom kontinentu Kinu košta gotovo tri milijarde dolara.
Profesor ekonomije na sveučilištu Harvard Kenneth Rogoff upozorava međutim da prvi cilj Kine nije gospodarski razvoj Afrike: "Kineski je cilj održavati dobre odnose s tim zemljama i imati pristup lokalnim sirovinama. Njima je manje važno jesu li države s kojima imaju odnose solidne, poštene odnosno hoće li one biti ekonomski uspješne na dugoročnom planu."
Zapadni razvojni programi, za razliku od kineskih, gotovo uvijek naglašavaju povezanost pomoći s borbom protiv korupcije, solidnošću državne uprave, demokratizacijom ili ekonomskim reformama. Solidna državna uprava – prema definiciji Svjetske banke - sposobnost je lokalne vlade da upravlja općim dobrima te pruža usluge građanima. Slab ekonomski razvoj posljedica je, u velikoj mjeri, nepostojanja takve solidne i transparentne državne administracije.
Politiku Svjetske banke prema tim projektima objašnjava Alan Gelb, direktor odjela Svjetske banke za razvojnu politiku: "Svota novca koju dobiva konkretna zemlja ne ovisi samo o planiranim projektima. Pomoć ovisi i o analizi načina na koji se vlada određenom zemljom - kako se donosi proračun, kako se proračun raspodjeljuje, je li on transparentan. Da li se proračun troši na način na koji je najavljeno? Postoji li neovisna kontrola trošenja državnog novca? Odgovori na ova pitanja vrlo su važni."
Kina se u pravilu ne vodi ovim načelima. Primjer je njezina pomoć nedemokratskim režimima u Zimbabweu i Sudanu.
Venezuela koristi svoje ogromne rezerve nafte kako bi ojačala ljevičarske režime u Nikaragvi i Boliviji, te u Južnoj Americi stvorila anti-američki blok. Međutim, i Amerika je – pogotovo za vrijeme Hladnog rata – postupala slično, tvrdi Mark Radelet iz washingtonskog Centra za globalni razvoj: "Sjedinjene su Države za Hladnog rata pomagale Zairu i nije nas bila briga kakvu vladu ta zemlja ima, sve dok je Zair bio naš saveznik. Bilo je puno primjera kada naša pomoć nekoj zemlji nije bila uvjetovana uspostavom solidne, transparentne vlasti. I danas, zbog naših vanjskopolitičkih interesa, pomažemo Egipat i Pakistan, a ne vršimo jak pritisak da te dvije zemlje poprave situaciju u svojim državama. Zbog toga, Amerika treba biti oprezna kada upire prst u druge. Mi to isto radimo, i radili smo, u mnogim zemljama širom svijeta."
Iako pomoć koju u zemlje u razvoju upućuju Kina ili Venezuela nije uvjetovana borbom protiv korupcije ili gospodarskim reformama, činjenica je da ona ipak rezultira izgrađenim cestama, mostovima ili drugim infrastrukturnim objektima. Također, činjenica je da tradicionalni donatori poput Amerike, Europske unije ili Svjetske banke više ne pomažu infrastrukturne projekte u zemljama u razvoju, već su se koncentrirali na rješavanje širih problema poput zdravstva, obrazovanja ili oprosta dugova.
Alan Gelb iz Svjetske banke kaže da razvojne donacije iz zemalja poput Kine, Venezuele ili Irana imaju i pozitivnu i negativnu stranu: "Korisno je što na pomoć siromašnima odlazi više novca. Tradicionalni donatori su se povukli iz financiranja infrastrukture u zemljama u razvoju, u što su sada ušli ovi 'novi donatori'. To stvara određenu natjecateljsku atmosferu koja je zdrava. No, činjenica je da donatori poput Kine i Venezuele ne traže da se vodi stroga evidencija o tome kako se novac troši, niti na strani primatelja a niti na strani davatelja pomoći. Trebala bi postojati veća transparentnost."
Steven Radelet, stručnjak za Afriku, Aziju i Srednji istok iz Centra za globalni razvoj, smatra da u zemljama koje primaju stranu pomoć, pogotovo u Africi, jača osjećaj za odgovornost pri trošenju: "U Africi je sve više demokratskih zemalja, od Južne Afrike, Tanzanije i Gane, pa do Zambije, Senegala i u novije vrijeme Liberije. Jače se naglašava odgovornost i transparentnost. Raspolaganje novcem iz strane pomoći je svojevrsni test za njih, i mislim da će ga mnoge s uspjehom proći. Drugačije je u Zimbabweu i Sudanu, zemljama koje nemaju demokratski izabranu vlast. Tamo vjerojatno javnost neće biti upoznata s načinom na koji se koristi pomoć iz inozemstva. Neće se znati kako je potrošen novac i što je vlada donatorima dala kao protuuslugu."
Kina i druge nedemokratske zemlje nastavit će koristiti programe strane pomoći radi širenja vlastitog utjecaja. Međutim, solidne, nekorumpirane državne uprave – na čemu inzistiraju zapadni donatori – postat će stvarnost jedino ako to zaista žele države koje primaju stranu pomoć.