Linkovi

'Vražji rog,' saksofon, u Ameriku iz Francuske došao, a onda američku glazbu 'izgradio'


“Glas Saxa,” to, u doslovnom prijevodu, znači “saxophone”… glas Adolphea Saxa, njegovog ekscentričnog izumitelja. Sax je glazbalo patentirao prije nešto više od 160 godina; do izuma je, prema jednoj legendi, došlo sasvim slučajno, potkraj 30-ih godina 19. stoljeća – Sax je usnik bas-klarineta pričvrstio na tijelo ofikleida, dubokog limenog duhačkog instrumenta, po obliku sličnom fagotu, nekoliko godina radio na prototipu glazbala, usavršavajući ga; donio ga, 1841. godine, iz rodnog Dinanta, u belgijskoj pokrajini Valonija, u Brisel, na Svjetsku izložbu, gdje je saksofon trebao debitirati, ali neki ljubomorni konkurent ga je namjerno srušio sa stalka i Saxovo se novo glazbalo raspalo, beznadno. A i suci su imali nekih problema sa Saxom, smatrali su da je, za nagradu, bio premlad, imao je tada 27 godina.

Pariz!, Sax nije imao drugog izbora, jer Pariz je bio tada svjetsko središte za izradu glazbala. Do 1843., usavršivši, u međuvremenu, potpuno dizajn svog instrumenta, Sax je znao da u rukama ima “pobjednika.” Dao mu je svoje ime i predstavio ga na jednom koncertu u Parizu, u veljači 1844. godine, a onda, uvjeren da je njegovo novo glazbalo idealno u vojnim orkestrima, dao se na “obrađivanje” general-lajtnanta Théodorea de Rumignyja, ađutanta francuskog kralja Louis-Phillipea. Francuski vojni orkestri nisu tada posjedovali puno sjaja, Rumignyju se dopala Saxova ideja, Sax je dobio podršku vlade, dobio i niz neprijatelja u Parizu, koji su tvrdili da saksofon ne postoji, da je Saxovo glazbalo kopija nečijeg tuđeg izuma i još koješta, bilo je čak i pokušaja atentata od strane zavidnika...ali francuska se vlada nije obazirala na prigovore sitnih, ljubomornih duša i Saxu dodijelila patent 17. svibnja 1846. godine.

Sax je, potom, krenuo u promicanje svog glazbala, prvo evropskim, a onda i drugim zemljama svijeta. U Sjedinjene Države, međutim, saksofon je prvi donio jedan sunarodnjak Saxa, Belgijanac Henry Wuille, nastupivši s jednim francuskim orkestrom u New Yorku, 19. prosinca 1853. Saksofon počinje polako ulaziti u američke orkestre; najraniji dokaz fotografija je iz 1869. godine – jedan član vojnog orkestra, pozvanog da uveliča spajanje dva kraka transkontinentalne željeznice, na mjestu Promontory Point, u saveznoj državi Utah, važan događaj u povijesti Sjedinjenih Država, drži saksofon u svojim rukama. Amerika će za saksofonom poludjeti kad ga u svoj vojni orkestar uvrštava “kralj koračnica,” John Philip Sousa. A odmah za njim, i to baš u trenutku kad se rađati počinje industrija zabave u Sjedinjenim Državama, niz vodvilja. Naročito popularni među njima bili su Six Brown Brothers, sekstet saksofona.

Vodvilj, Victrola, radio...pa optimizam koji je zemljom zavladao nakon pobjede u prvom svjetskom ratu...i saksofon postaje “inventar” plesnih dvorana. Glazba nikad više neće biti ista! Tijekom drugog desetljeća prošlog stoljeća, godišnje se, u Americi, proizvodi 100.000 saksofona; do kraja desetljeća, svira ga – neki bolje, neki lošije, milijun i pol Amerikanaca. Americi se jako sviđa prodoran i rezak zvuk saksofona; u njemu, ona je srodnu dušu našla.

Bilo je to i vrijeme velikih društvenih promjena u Sjedinjenim Državama – mijenjaju se pogledi na žene, na seks, zabava postaje slobodnija, zemlja bruji i podrhtava od individualne energije, saksofon je simbol svega toga. Nestat će on uskoro, zajedno s ludim i burnim raspoloženjima, na tavanima i u podrumima, kad zemlju pogađa duboka gospodarska kriza, ali ne dovoljno dugo da bi se na njega slegla neka velika prašina. Saksofon je već postao građanin Sjedinjenih Država, morao je samo pričekati malo dok mu se nije pružila prava šansa.

U dixieland bendovima, za prvih deset godina prošlog stoljeća, za takozvane “inkubacije jazza,” nije bilo baš puno mjesta za njega, dominirali su klarinet, trombon, bendžo, truba.... ali uvlačio se polako i sigurno, kroz stražnja vrata. Sidney Bechet, klarinetist iz New Orleansa, bio je prvi koji je saksofon doveo pod svijetlo reflektora, kad je, na sopran-saksofonu, počeo sam svirati, 1920. Ubrzo mu se, s tenor-saksofonom, pridružuje Coleman Hawkins. Neki od najprominentnijih saksofonista, poput Harryja Carneyja i Johnnyja Hodgesa, bili su članovi Ellingtonovih orkestara.

Naći će se saksofon i na meti moralista koji ga, zajedno sa jazzom, osuduju za griješno i razuzdano ponašanje u poslijeratnim godinama, zovu ga “glasanjem sotone,” zbog onog njegovog, kako su ga okarakterizirali, grlenog, barbarskog zvuka, zbog onog njegovog jauka i jecaja...Vatikan je saksofon i osudio, 1914. godine, kao nećudoredno glazbalo. U carskoj Rusiji, a i u komunističkom Sovjetskom Savezu, saksofonisti su završavali u Sibiru. Zbog “putenog i pohotnog” zvuka, nije bio po volji komunistima, ali ni nacistima. Saksofon je bio zabranjeno glazbalo i u carskom Japanu. Čak i u Kansas Cityju, 20-ih i 30-ih godina, za “vladavine” bossa Toma Pendergasta, kad je grad bio prepun poroka, saksofon se smije svirati u noćnim klubovima samo, i samo od 10 i pol navečer do šest ujutro.

Sviđalo se to drugima ili ne, saksofon je, baš kao i jazz, lijepo napredovao. Jazz više bez njega i nije mogao – Lester Young, Benny Carter, u razdoblju swinga; Charlie Parker i Ben Webster, 40-ih godina; Paul Desmond, Stan Getz, Gerry Mulligan, Sonny Rollins, Cannonball Aderley, 50-ih godina; John Coltrane i Ornette Coleman, 60-ih godina; i danas, Joshua Redman, Kenny Garrett, Lee Konitz, Joe Lovano, Michael Brecker, Brandford Marsalis...lista je duga i blistava! Saksofon postaje sinoniman s glazbom 20. stoljeća, sinoniman sa svim onim “cool” stvarima – jazzom, njegovim hip cats, sa cocktail barovima….

Saksofon je zadržao svoju popularnost i 60-ih godina, kad nastupa razdoblje rock-and-rolla. Hej, sjetimo se samo Tequille i Champsa; Charlie Browna i Yakity Yak, Coastersa; Shake, Rattle and Roll, Billa Haleyja! Ako je električna gitara i preuzela vodstvo, saksofon ostaje glazbeni instrument broj dva. Našao je svoje mjesto i u klasičnoj glazbi, ali uvijek je bio u prvim redovima kad je u pitanju bio koji od američkih popularnih glazbenih žanrova 20. stoljeća.

“Talentirani, ali kivni i gnjevni bastard glazbe,” kako ga u svojoj knjizi The Devil’s Horn, The Story of Saxophone (Farrar, Straus and Giroux, 2005), zove autor Michael Segell, “našlo je svoju pravu obitelj u Sjedinjenim Državama; Amerika, sasvim sigurno, svoj glas, u zvuku saksofona.”

XS
SM
MD
LG